Uvijek smo bili tu: queer povijest kroz stoljeća

Želja istospolnih osoba i raznolikost spolova nisu novosti; one su postojale prije moderne terminologije. Ono što je novo su prvenstveno kategorije u koje se ljudi svrstavaju. Riječi poput “homoseksualac” ili “heteroseksualac” postale su široko rasprostranjene tek u 19. stoljeću. Stoga, ako se osvrnemo dalje u prošlost, nećemo pronaći zajednicu LGBTQIA+ u modernom smislu, već odnose, tijela, živote i društvene uloge koji jasno nadilaze isključivo binarnu priču o prošlosti.

Ovdje se odvija jedna od ključnih rasprava u povijesnoj znanosti. Konstruktivistički pristupi, snažno utjecani od Michel Foucaulta, naglašavaju da su moderne seksualne identitete konstruirali medicina, psihijatrija, pravo i administracija. Ostali istraživači, uključujući Johna Boswella, istaknuli su kontinuitet istospolnih odnosa. Danas je produktivnije zauzeti oprezan srednji put: želja ima dugu povijest, ali njezin društveni značaj mijenja se u svakom dobu.

Ova razlika nije akademska trivijalnost. Prebrzo označavanje osobe iz srednjeg vijeka kao homoseksualca, lezbijke, trans osobe ili osobe koja ne pripada niti jednom spolu može učiniti biografiju vidljivijom, ali također može zamutiti njezinu kulturnu logiku. Ova povijest stoga ne počinje potragom za modernim oznakama. Ona počinje pitanjem kakve su mogućnosti ljudi imali u svom vremenu za iskušavanje bliskosti, spola, želje i pripadnosti.

Jedan od najdiskutiranijih dokaza iz drevnog Egipta je zajednička mastaba Niankhkhnuma i Khnumhotepa u Saqqari. Dva visokorangirana službenika iz 5. dinastije prikazani su na reljefima u neobično intimnim gestama. Oni stoje blizu jedan drugome, grle se i dodiruju nosove. Neki istraživači interpretiraju ovaj prikaz kao indikaciju romantične veze. Drugi vjeruju da su muškarci bili braća, možda čak blizanci. Pitanje se ne može definitivno odgovoriti na temelju dostupnih izvora.

Upravo ta neizvjesnost čini ovo grobno nalazište značajnim. Ne dokazuje da je drevni Egipat službeno priznao homoseksualne veze u modernom smislu. Međutim, pokazuje da je muška intimnost bila vidljiva u vrlo strukturiranom vizualnom jeziku. Povijest ovdje ne zahtijeva ni negiranje ni sigurnost, već spremnost da se razmotre različite interpretacije.

U klasičkoj Grčkoj, seksualnost opisivala je više društveni položaj, dob i ulogu, nego fiksnu orijentaciju. Institucionalizirane veze između starijeg *erastes* i mlađeg *eromenos* mogle su kombinirati pedagoške, političke i seksualne elemente. Ne treba ih idealizirati kao jednostavan prethodnik današnjih homoseksualnih partnerstava, jer su razlike u dobi i hijerarhije bile ključne. Istovremeno, filozofija, poezija i umjetnost pokazuju da je muška želja bila društveno razumljiva.

Poznata je bila “Sveto jato” iz Tebi, elitna jedinica od 300 muškaraca, opisana u drevnim izvorima kao 150 parova ljubavnika. Doprinijeli su pobjedi nad Spartom u Leuktri 371. pr. Kr. i bili su uvelike uništeni od strane Makedonaca u Chaironeiji 338. pr. Kr. Lav iz Chaironeije obilježava njihovu grobnicu. Ponovno, ovaj opis nije moderna priča o “coming outu”, ali je snažan dokaz da se muška povezanost mogla razumjeti kao izvor vojne lojalnosti.

iksHaus | KI-generiert nach redaktioneller Konzeption, 2026

Izvan Europe, susrećemo društva u kojima rod nije isključivo organiziran zapadnom binarnom podjelom između muškarca i žene. Međutim, ove tradicije nisu zamjenjive varijacije jednog “trećeg roda”. Māhū na Havajima i Tahitiju, Fa’afafine na Samoi, Hijra u Južnoj Aziji i brojni ulogama specifični za plemena ili narode u Sjevernoj Americi imaju vlastite povijesti, duhovna značenja i društvene funkcije.

Izraz “Two-Spirit” je skovan 1990. godine na konferenciji autohtonih naroda kao moderni, intertribalni kolektivni pojam. Za neke pripadnike autohtonih naroda, on može povezivati rod, seksualnost, zajednicu i duhovne dimenzije. Međutim, on ne zamjenjuje specifične izraze koje koriste pojedine nacije i ne bi trebao se retroaktivno primjenjivati na svaku osobu autohtonog podrijetla koja je europskim promatračima izgledala rodno ambivalentna.

Fa’afafine su također bili dio samošanskih zajednica stoljećima, a to ne mora nužno biti ekvivalent zapadnom transrodnom identitetu. “Māhū”, s druge strane, odnosi se na kulturno specifičnu poziciju u havajskom i tahitianskom kontekstu koja kombinira muške i ženske aspekte. Ovi pojmovi naglašavaju da kolonizacija nije uključivala samo zemlju i političku moć. Mise, administracija i zapadni zakoni također su intervenirali u lokalnim shvaćanjima tijela, rodbinskih odnosa i roda.

Pravilan nauk koji se može izvući iz ovih priča nije da su predmoderna društva bila univerzalno tolerantna. Postojali su i ograničenja, obveze i sankcije u tim društvima. Ono što je ključno je nešto drugo: binarni model roda nikada nije bio jedini ljudski poredak. Kolonijalni sustavi su često lokalnu raznolikost smatrali odstupanjem i pokušavali su je suzbijati kroz religiju, obrazovanje, medicinu i pravo.

U europskom srednjem vijeku, seksualni odnosi su sve više bili osuđivani na temelju kršćanskih shvaćanja grijeha, reprodukcije i prirodnog zakona. Pojmovi poput homoseksualnosti nisu postojali. Umjesto toga, crkveni i svjetovni tekstovi govorili su o sodomiji, o “nesmicatelnim” počinjenjima ili o djelima protiv prirode. Ove kategorije obuhvaćale su vrlo različite prakse i pružale su samo ograničene informacije o tome kako su ljudi shvaćali sebe.

Izvanredan dokument datira iz 1394. godine u Londonu. Transkript intervjua odnosi se na pritvorenu osobu kao “John Rykener, poznat kao Eleanor”. Rykener je nosio ženskodoban odjevni, povremeno je radio kao šivačica i konobarica, i izjavila je da je imala seksualne odnose s muškarcima i ženama. Tekst ne omogućuje definitivnu modernu dijagnozu rodnog identiteta. Međutim, pokazuje da je osoba bila u mogućnosti da zauzima različite rodne uloge tijekom dugog vremenskog razdoblja, da radi i koristi društvene mreže, iako je zakon imao vrlo malo riječi za opisivanje takvih iskustava.

Ovaj slučaj je posebno važan jer ne pruža potpunu herojsku priču. Ostaje samo glas suda, a ne sama Rykener. Moderno istraživanje mora stoga razlučiti između vidljivosti i prisvajanja. Arhiv čuva tragove jednog života, ali nam ne daje pravo da svaku prazninu ispunimo modernom kategorijom.

iksHaus | KI-generiert nach redaktioneller Konzeption, 2026

Renesansa je proizvela umjetničke prikaze punih homoerotične napetosti, dok su dvorovi i vjerske institucije progonile istospolne odnose. Posebno, odnosi između žena često su ostajali nevidljivi s pravnog i medicinskog stajališta, jer su mnoge vlasti seksualnost definirale isključivo kao penetraciju. Nevidljivost, stoga, nije značila slobodu. Mogla je pružiti zaštitu, ali je također izbrisala iskustva i nasilje iz povijesnog zapisa.

Slučaj Benedette Carlini je iznimno dobro dokumentiran. Toskanska redovnica, a ponekad i opatica, prijavljivala je vizije, stigmate i mističnu povezanost s Kristom. Crkvene istrage optužile su je za glumljenje svetosti i za seksualnu vezu sa sestrom Bartolomeom Crivelli. Kasniji izvještaj ukazuje da je Benedetta godinama živjela u izolaciji u samostanu. Njezina priča dolazi do nas kroz zapise institucije koja je odlučivala o pitanjima istine, tijela i kažnjavanja.

Još jedna biografija priča priču Ereuso, dugo poznate kao Catalina de Erauso. Nakon bijega iz baskijskog samostana, de Erauso je živjela pod muškim imenima, služila kao vojnik u španjolskim kolonijama i na kraju je dobila dopuštenje da nastavi nositi mušku odjeću. Ova priča može se interpretirati kao bijeg od društvenih očekivanja za žene, kao oblik roditeljskog izražavanja i istovremeno kao sudjelovanje u kolonijalnom nasilju. Nijedan od ovih aspekata ne negira druge.

Tijekom 19. stoljeća, kontrola nad seksualnošću se postupno prebacila s propovjednice i suda na kliniku, statistiku i psihijatriju. Ovo nije bila jednostavna oslobođenja. Istospolna želja sada je opisana kao karakteristika određene vrste osobe i često je patologizirana. Istovremeno, ovaj novi jezik stvorio je mogućnosti za imenovanje iskustava, formuliranje političkih zahtjeva i izgradnju zajednica.

Anne Lister pokazuje da samopoznavanje nije moralo čekati službeni termin. Engleska vlasnica zemljišta vodila je opsežne dnevnike od 1806. do 1840. godine, bilježeći intimne dijelove u kodu koji je sama razvila. U njima je opisivala odnose s ženama, putovanja, poslovanje i svoju osobnost s iznimnom jasnoćom. Milijuni riječi u ovim dnevnicima sada su dio britanskog registra UNESCO-a “Sjećanje svijeta”.

Linguistička prekretnica obilježio je Karl Maria Kertbeny, austrijski pisac i reformski izdavač. U pismu iz 1868. godine, on je koristio novokovane riječi “homoseksualac” i “heteroseksualac”. On je želio zamijeniti starije, uvredljive termine i argumentirao protiv državne intervencije u privatni, konsenzualni seksualni život. Kasnije su seksologija i psihijatrija usvojile ove kategorije, često s patološkim značenjem koje je bilo u suprotnosti s Kertbenyjevom političkom namjerom.

Često ponavljani stav da je Osmansko carstvo jednostavno “legaliziralo” homoseksualnost 1858. godine zahtijeva ispravku. Novi kazneni zakon nije izričito spominjao privatne istospolne intimnosti, ali je sankcionirao javnu nedobroćornost. Istraživači upozoravaju na primjenu zapadnog modela kriminalizacije i dekriminalizacije na osmansku pravnu povijest. Promjena je bila stvarna, ali nije bila ni jednostavna ni jednoznačno emancipatorska.

iksHaus | KI-generiert nach redaktioneller Konzeption, 2026

U 20. stoljeću, medicinska patologizacija dosegla je svoje najrazornije posljedice. Ljudi su bili ugroženi ili zlostavljani prisilnim tretmanima, elektrošok terapijom, hormonima, operacijama i kastracijom. Medicinska autoriteta činila su da su predrasude objektivne. Istovremeno, pojavio se protumov, unutar znanosti i aktivizma, koji je empirijski i politički osporavao te same tvrdnje.

Godine 1957., psihologinja Evelyn Hooker objavila je revolucionarnu studiju s homoseksualnim i heteroseksualnim muškarcima koji nisu bili regrutirani iz psihijatrijskih klinika. Neovisni stručnjaci trebali su evaluirati psihološke testove bez znanja seksualne orijentacije sudionika. Oni nisu mogli pouzdano razlikovati grupe. Hookerino djelo osporilo je pretpostavku da je homoseksualnost sama po sebi mentalni poremećaj.

Godine 1973., Američko psihijatrijsko društvo uklonilo je homoseksualnost s popisa bolesti. Kategorija za tzv. “ego-diztoničnu” homoseksualnost ostala je na snazi do 1987. godine. Svjetska zdravstvena organizacija uklonila je homoseksualnost s popisa bolesti ICD 1990. godine. Ove odluke nisu okončale diskriminaciju niti tzv. “konverzijske prakse”, ali su istovremeno uskraćene za njihovu centralnu medicinsku legitimnost.

Ova povijest nije jednostavan razvoj od potlačenosti do slobode. Neka društva su nudila prepoznate uloge određenim pojedincima, istovremeno ograničavajući druge. Neki arhivski materijali prikazuju intimnost, ali skrivaju pristanak, samoozljeđenje ili odnose moći. Napredak može stvoriti novi jezik, a zatim taj isti jezik koristiti za kontrolu.

Izraz “Mi smo oduvijek ovdje” nije stoga tvrdnja o identičnim životnim stilovima, već odbijanje povijesnog izbrisivanja. Ljudi su voljeli, željali, mijenjali uloge, otimali se od normi i stvarali zajednice još davno prije naših današnjih skraćenica. Njihove priče postaju jasnije, a ne slabije, kada otvoreno priznajemo neizvjesnost.

Najvažnija zadaća nije retroaktivno kategorizirati svaku osobu iz prošlosti. Važno je kritički čitati arhive, postavljati pitanja o kolonialnim i medicinskim kategorijama i vratiti agenciju koju je povijest toliko često oduzimala. Vidljivost nije dar sadašnjosti; to je rezultat tragova koji su preživjeli unatoč progonima.