Beč na Jadranu

Podrijetlo sanatorija povezano je s inicijativom bečkih liječnika i udruge koja se zalagala za liječenje bolesne djece. Do 1888. godine, za njegovu izgradnju prikupljeno je ukupno 100.000 guldena. Među donatoricama bila je Bettina de Rothschild, koja je priložila 6.000 guldena. Povijesni zapisi također spominju prilog od 24.000 guldena, koji se povezuje s Trgovinsko-obrtničkom komorom u Trstu i Karlom von Reineltom. Ove brojke pokazuju financijsku podršku koju je projekt dobio, iako ih ne treba miješati s ukupnim troškovima izgradnje prvog paviljona i uređenja zemljišta. [1]

Daljnji razvoj kompleksa ilustrira opseg ulaganja u sanatorij. U svibnju 1886. kupljeno je zemljište na poluotoku u Rovinju nasuprot povijesnoj jezgri grada, a nadvojvotkinja Marija Terezija pristala je preuzeti pokroviteljstvo nad projektom. Bila je supruga nadvojvode Karla Ludwiga, brata cara Franje Josipa I. Ne smije se zamijeniti s caricom Marijom Terezijom, habsburškom vladarkom iz 18. stoljeća, koja ostaje jedna od najpoznatijih ličnosti u povijesti Monarhije.

Financiranje izgradnje stiglo je iz različitih izvora, uključujući državnu potporu i privatne donacije. Kamen temeljac za prvu zgradu položen je 1887. godine, a sanatorij je svečano otvoren sljedeće godine u nazočnosti nadvojvotkinje i njezina supruga. [1]

Prema povijesnom prikazu San Pelagio, kupljeno je dodatnih 29 hektara, 55 ara i 96 četvornih metara zemljišta za 95.475 kruna. Troškovi proširenja, uređenja vrtova i cesta zabilježeni su u iznosu od 1.245.100,57 kruna. Ove brojke odnose se na kasniju fazu razvoja ustanove i ne mogu se izravno primijeniti na prvotnu izgradnju od 1887. do 1888.

Ustanova je prvenstveno bila namijenjena djeci koja su patila od skrofuloze i rahitisa. Skrofuloza je povijesni pojam koji se najčešće povezuje s tuberkuloznim promjenama limfnih čvorova, dok je rahitis poremećaj mineralizacije kostiju koji je najčešće povezan s nedostatkom vitamina D, kalcija ili fosfata. U 19. stoljeću oba su stanja bila povezana i sa širim društvenim okolnostima, uključujući siromaštvo, nepravilnu prehranu, neadekvatne stambene uvjete i ograničen pristup zdravstvenoj zaštiti.

Djeca koja su liječena u sanatoriju nisu dolazila isključivo iz Beča i Istre. Prema povijesnim izvještajima koje citira regionalni list Glas Istre, pacijenti su dolazili iz različitih dijelova Austro-Ugarske Monarhije, kao i iz Njemačke, Rusije i drugih zemalja. Rovinj je tako postao jedno od mjesta gdje su se spojili medicinska skrb, klimatsko liječenje i socijalna potpora. [1]

Boravak uz more, izloženost suncu, pravilna prehrana i odmor smatrali su se važnim elementima liječenja. Ovaj pristup treba razumjeti u kontekstu medicinskog znanja dostupnog u to vrijeme. Prirodno okruženje i poboljšani životni uvjeti mogli su doprinijeti oporavku, ali nisu mogli zamijeniti specifično liječenje infekcija niti sami po sebi otkloniti sve uzroke rahitisa.

Dva liječnika i sveučilišna profesora, pedijatar Luigi (Alois) Monti i kirurg Eduard Albert, prepoznali su klimu Rovinja kao prikladno okruženje za oporavak djece. Obojica su sudjelovala u inicijativi koja je dovela do osnivanja primorskog klimatskog sanatorija.

Luigi Monti, liječnik iz talijansko-austrijskog kulturnog kruga, postao je prvi ravnatelj ustanove. Njegovo ime i danas nosi ulica u kojoj se nalazi bolnica. Njegova uloga povezuje početke ustanove s razvojem pedijatrijske skrbi i nastojanjima da se djeci kojoj je bila potrebna medicinska pomoć organizira liječenje izvan velikih urbanih središta.

Eduard Albert bio je istaknuti češki kirurg i pionir moderne ortopedske kirurgije. Bio je profesor kirurgije na sveučilištima u Innsbrucku i Beču. Njegov profesionalni rad doprinio je razvoju moderne kirurgije, a njegovo se ime također povezuje s nastojanjima oko osnivanja Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Uveo je načela antisepse u kiruršku praksu i doprinio je razvoju inovativnih kirurških i ortopedskih postupaka.

Njihovo sudjelovanje u osnivanju sanatorija pokazuje kako su medicinsko znanje, profesionalne mreže i društvena inicijativa mogli zajednički djelovati kako bi nastala ustanova koja je odgovarala na potrebe bolesne djece. Njihov rad bio je dio šireg europskog razvoja zdravstvenih i dobrotvornih institucija koje su imale za cilj ublažavanje posljedica bolesti i siromaštva.

Rovinj je odabran kao lokacija za sanatorij zbog svog prirodnog okruženja i obalne pozicije, ali su bile važne i prometne veze. Godine 1876. grad je odvojkom dugim oko 21 kilometar povezan s glavnom istarskom željezničkom prugom između Hrpelja-Kozine i Pule. Ta je željeznička mreža povezivala Pulu, najvažniju ratnu luku Habsburške Monarhije, s Bečom.

Željeznička veza duljine 21 kilometar povezala je Rovinj sa širom prometnom mrežom Habsburške Monarhije, čime su putovanja i prijevoz robe postali lakši. Točno vrijeme putovanja između Beča i Rovinja razlikovalo se ovisno o dostupnim vezama u to vrijeme, ali prije uvođenja željeznice, putovanje kočijom iz Beča do obale trajalo je oko tri dana. Nakon izgradnje željeznice, najbrži ekspresni vlakovi mogli su doći do Pule iz Beča za manje od 24 sata.

U to je vrijeme Rovinj bio jedno od važnijih industrijskih središta u Markgrofoviji Istri. Osim ostalih proizvodnih aktivnosti, grad je imao tvornice i radionice za preradu duhana, stakla, voska i ribe. Tvornica duhana, osnovana 1872. godine, imala je važnu ulogu u gospodarskom razvoju i lokalno zapošljavanje. Željeznica je podržavala trgovinu i industriju, a također je olakšala putovanje pacijenata i posjetitelja iz udaljenijih dijelova Monarhije do grada. [1][6][7][8]

Sanatorij se stoga nije razvijao izolirano od gospodarskog života grada. Njegov rast bio je povezan s infrastrukturom koja je postupno integrirala Rovinj u središnjoeuropski prostor.

Osnivanje sanatorija odvijalo se tijekom razdoblja značajnih gospodarskih, infrastrukturnih i društvenih promjena. Jedna od osoba koja je prepoznala priliku za povezivanje grada s velikim razvojnim projektima Monarhije bio je Matteo Campitelli (1828. – 1906.), istarski liberalni političar i dugogodišnji gradonačelnik Rovinja.

Campitelli je bio gradonačelnik od 1870. do 1889. godine, razdoblja tijekom kojeg je Rovinj postupno postao industrijski razvijeniji grad s poboljšanim prometnim vezama. Njegovo vrijeme na funkciji uključivalo je otvaranje tvornice duhana 1872. godine i izgradnju željezničke veze do Kanfanara 1876. godine, dva događaja koja su bila važna za gospodarski razvoj grada.

Njegova javna služba obuhvaćala je više od gospodarskih pitanja. Campitelli je doprinio razvoju obrazovnog sustava u Rovinju i obnašao je nekoliko funkcija u regionalnoj upravi. Bio je zastupnik u Istarskom saboru, član Zemaljskog odbora i sudjelovao je u radu tijela koja su se bavila poljoprivredom i pošumljavanjem.

Njegova javna služba bila je nagrađena carskim priznanjima. Godine 1882. primio je Viteški križ Reda Franje Josipa, a kasnije je odlikovan Komturskim križem sa zvijezdom istog reda. U okviru tadašnjeg sustava javnog priznanja, ova priznanja mogu se povezati s njegovim dugogodišnjim radom i doprinosom razvoju grada, kao i s pitanjima od javnog interesa u Istri.

Međutim, važno je razlikovati Campitellijev doprinos modernizaciji Rovinja od njegove izravne uloge u osnivanju sanatorija. Povijesni izvori uglavnom pripisuju osnivanje te ustanove inicijativi liječnika Luigija Montija i Eduarda Alberta te pokroviteljstvu nadvojvotkinje Marije Terezije. Campitellijev značaj leži u njegovoj ulozi jednog od istaknutih predstavnika gradske uprave u vrijeme kada su se oblikovali gospodarski i socijalni uvjeti za daljnji razvoj Rovinja. Njegova suradnja bila je također važna za realizaciju projekta koji su pokrenuli Luigi Monti i Eduard Albert. [9]

Prije nego što je grad Beč preuzeo vlasništvo nad sanatorijem 1906., njegova izgradnja i rani rad bili su podržani kombinacijom državnih sredstava, privatnih donacija i priloga koje je organizirala Udruga za osnivanje i promicanje primorskih lječilišta i azila za bolesnu, osobito skrofuloznu i rahitičnu djecu. Udruga je okupljala članove aristokracije i bogate donatore. Grad Beč je već 1904. godine odobrio subvenciju od 30.000 kruna, prije nego što je službeno preuzeo vlasništvo i upravljanje ustanovom. U ranom 20. stoljeću sanatorij je proširen i razvijen pod upravom grada Beča i postao je poznat kao Seehospiz St. Pelagio grada Beča. Regionalni list Glas Istre povezuje taj razvoj s inicijativom bečkog gradonačelnika Karla Luegera, koji je 1907. posjetio sanatorij i vodio gradsku upravu od 1897. do 1910. U to je vrijeme izgrađena i bolnička crkva Gospe Kraljice mora, poznata kao Stella Maris. Pripisivanje nacrta crkve bečkom arhitektu Wilhelmu Stiassnyju ostaje više hipoteza nego utvrđena činjenica. [11][12][26][30]

Luegerov interes za ustanovu u Rovinju treba promatrati u kontekstu šire preobrazbe Beča na prijelazu u 20. stoljeće. Grad je doživio brzu urbanizaciju, rast stanovništva i širenje industrijskog društva. Stanovanje, siromaštvo, higijena, obrazovanje i zdravstvena zaštita postale su sve važnija pitanja u lokalnoj politici.

Uprava Karla Luegera bila je povezana s razvojem komunalnih usluga i širenjem javne infrastrukture. U tom kontekstu, preuzimanje odgovornosti za instituciju izvan gradskih granica može se smatrati primjerom javne investicije u zdravstvenu zaštitu osoba kojima je pristup liječenju bio ograničen.

Unatoč tome, povijesna ostavština Karla Luegera zahtijeva kritičku i nijansiranu procjenu. Bio je utjecajan političar koji je povezivao modernizaciju grada i socijalnu politiku s populističkom retorikom i izraženim antisemitizmom. Stoga, njegova uloga u sanatoriju u Rovinju ne bi trebala biti prikazana kao jednostavna priča o humanitarnom gradonačelniku. Važno je razlikovati specifične učinke javne politike od šire političke ideologije osobe koja ju je provodila.

Povijesni značaj ovog događaja leži u činjenici da je briga o bolesnoj djeci postala dio institucionalne odgovornosti velikog grada, a ne povremena aktivnost koju je poduzimao pojedinačni dobročinitelj ili gradonačelnik. Grad Beč preuzeo je odgovornost za održavanje i širenje institucije koja je služila ljudima izvan vlastitog teritorija.