Kako je homoseksualnost Ernsta Röhma postala političko oružje

Röhm je bio profesionalni vojnik, nacionalist i rani pristaša Hitlera. On je smatrao nasilje političkim sredstvom i razumijevao je SA kao revolucionarnu borbenu organizaciju. Pod njegovim vodstvom, ona je prerasla u nasilnu masovnu organizaciju koja je napadala političke protivnike i doprinijela uništenju Weimarske republike.

Röhm se, koristeći terminologiju tog vremena, identificirao kao homoseksualac. Međutim, njegov stav nije bio dio demokratskog pokreta za osobnu slobodu ili ravnopravnost. Njegovo razumijevanje prijateljstva oblikovano je iskustvima iz rata, hijerarhijom i agresivnom muškom energijom.

Njegova biografija stoga nije priča o oslobođenju homoseksualaca. Njegova homoseksualnost ne umanjuje njegovu odgovornost za političko nasilje, niti govori ništa o političkim uvjerenjima drugih homoseksualnih osoba.

Röhmov privatni život nije bio tajna unutar stranačkih krugova. Nakon što su osobna pisma postala javna, ljevičarski novinski listovi otkrili su njegovu seksualnu orijentaciju. Protivnici Nacističke partije ukazivali su na kontradikciju između stava partije o homoseksualnoj emancipaciji i Röhmove pozicije unutar strukture vlasti.

Hitler je branio Röhma sve dok je bio koristan za Hitlerove političke ciljeve. Ova privremena tolerancija nije bila priznanje homoseksualnih osoba. Ostali muškarci nisu mogli izvući nikakvu zaštitu iz toga.

Različiti tretman odražavao je odnose moći unutar režima. Röhm je ostao zaštićen sve dok je SA (Sturmabteilung, “jurišna odjeljenja”) bio potreban za ulične borbe, zastrašivanje i preuzimanje vlasti. S promjenom odnosa moći, ta zaštita je prestala.

Nakon preuzimanja vlasti, mnogi članovi SA očekivali su daljnje povećanje moći. Röhm je želio pretvoriti postojeću vojsku u novu borbenu snagu koju bi dominirala SA. Time je ugrozio vojno vodstvo, konzervativne elite i druge dijelove nacističkog aparata.

Hitler je trebao podršku profesionalne vojske za svoje daljnje planove. Istovremeno, politički rivali su se bojali Röhmove moći i nemira unutar SA. Vodstvo SS-a i drugih protivnika širili su glasine o predstojećem puču.

Röhmova homoseksualnost nije bila uzrok ovog sukoba. Bila je dugo poznata i nije spriječila njegovu karijeru. Tek nakon odluke o njegovom uklanjanju, postala je propagandni materijal.

Ljeta 1934. godine, Hitler je naredio uhićenje i ubistvo vodstva SA. Ubijeni su i drugi politički protivnici i bivši saveznici. Organizirana politička čistka eliminirala je rivale i osigurala Hitlerovu podršku od strane vojske.

Režim je prezentirao ubistva kao reakciju na navodnu iminentnu zavjeru. Röhmova seksualna orijentacija ponudila je emotivno nabijeno opravdanje. Propaganda je povezala navodni puč sa seksualnom depravacijom, moralnom korupcijom i izdajom.

Na taj način, homoseksualnost je retroaktivno proglašena znakom političke nepouzdanosti. Propaganda je pretvorila borbu za vlast u navodnu moralnu pročišćavanje.

Postojanje homoseksualnih muškaraca u SA (Sturmabteilung) je historijski dokumentirano. Međutim, to ne znači da je ta organizacija definirana zajedničkim seksualnim identitetom. SA je bila nacional-socijalistička paramilitarna organizacija s velikim i društveno heterogenim članstvom.

Slike prijateljstva, fizičke snage i muške lojalnosti bile su dio mnogih vojnih i paramilitarnih kultura. One ne bi trebale biti izjednačene s homoseksualnim odnosima ili političkom solidarnošću s homoseksualnim osobama. Agresivan kult muževnosti može biti povezan s izraženom homofobijom.

Mit o homoseksualnom nacizmu pretvorio je individualne biografije u narativ o zaveri vezanoj uz tajne strukture muške moći.

Nakon Röhmove smrti, SS, pod vodstvom Heinricha Himmlera, nastavio je jačati. U svojoj rasističkoj i populacijskoj politici, homoseksualni muškarci su smatrani prijetnjom jer se navodno nisu mogli reproducirati i stvoriti djecu za željenu Volksgemeinschaft (nacionalnu zajednicu) i jer su održavali tajne lojalnosti.

SS, kriminalna policija i Gestapo postali su središnji organi nadzora i progona. Oni su prikupljali informacije, organizirali racije, provodili ispitivanja i slali muškarce u koncentracione logore nakon zatvorskih kazni. Članovi SS-a i policije također nisu bili zaštićeni ako su optuženi za slična kaznena djela.

Tvrdnja da su te institucije bile homoseksualne prikriva njihovu historijsku odgovornost kao instrumenta države koja je kriminalizirala istospolnu želju i nasilno je gušila.

Homoseksualni muškarac na čelu nacional-socijalističke paramilitarne organizacije predstavlja uočljivu kontradikciju. To omogućuje konstruiranje jednostavne naracije. Historijske veze su složenije: Röhm je bio počinitelj, njegova seksualnost je politički iskorištena, a druge homoseksualne osobe su progonjene od strane režima.

Mit prebacuje odgovornost. Kada se nacizam interpretira kao izraz navodno homoseksualne muške kulture, državna homofobija se prikriva.

Röhmova priča nije o skrivenoj istini o homoseksualnosti, već o moći. Hitler je tolerirao ono što mu je koristilo i osuđivao je istu stvar čim bi se mogla koristiti za opravdanje političkog nasilja.