Žene lezbijske orijentacije tijekom nacističke ere nisu bile podložne istim pravnim propisima svugdje. U Njemačkoj, nije postojala izravna ekvivalencija članka 175 za odnose između žena. Međutim, u Austriji, istozpolni odnosi između žena također su bili kažnjivi.
Nedostatak jedinstvenih kategorija nije značio zaštitu. Režim je uništio mjesta za okupljanje i mreže, dok su vlasti mogle koristiti seksualnost, zajedno s drugim karakteristikama, za ciljanje žena. Priča Henny Schermann pokazuje zašto se ovo proganjanje ne može svesti na jedan uzrok.
Žene lezbijske orijentacije u doba nacizma izgubile su svoje prostore
iksHaus | KI-generiert nach redaktioneller Konzeption, 2026
Nakon 1933. godine, vlasti su zatvorile barove za lezbijke i homoseksualce, rasformirale udruge i zabranile časopise. Ženski klubovi, plesne manifestacije i noćni klubovi stvorili su prostore za odnose, prijateljstva, rad i političke veze tijekom Weimarske republike.
S ovim mjestima nestao je jedinstveni javni prostor. Poznate adrese mogle su biti pod nadzorom, popis članova ili bivši časopisi mogli su biti pronađeni tijekom pretraga. Neke žene su prekinule kontakt jer je svaka veza mogla ostaviti trag.
Gubitak je utjecao i na svakodnevni život. Večernji plesovi, uredništva i sastanci u klubovima omogućavali su život izvan očekivanja braka i obitelji. Nakon njihovog zatvaranja, susreti su se prebacili u stanove, tajne sastanke i pažljivo kontrolirana prijateljstva.
Kamuflaža nije pružala potpunu sigurnost
iksHaus | KI-generiert nach redaktioneller Konzeption, 2026
Neke žene su promijenile mjesto boravka ili društveni krug. Neke su uništile pisma i fotografije. Druge su ušle u brak, ponekad s homoseksualnim muškarcima, kako bi se prilagodile društvenim očekivanjima. Takve veze mogle su pružiti međusobnu zaštitu, ali i stvoriti nove ovisnosti.
Mogućnosti su bile neravnomjerno raspoređene. Financijska nezavisnost, podržavajuća obitelj ili manje nadzirana sredina mogle su olakšati skrivanje veze. Žene koje su radile, beskućnice i osobe već registrirane kod vlasti bile su podložnije kontroli i prijavama.
Održavanje fasade zahtijevalo je stalnu budnost. Režim nije nužno morao podizati optužnice zbog veza pred sudovima kako bi temeljito promijenio živote mnogih žena.
U Austriji je vrijedila drugačija pravna situacija
iksHaus | KI-generiert nach redaktioneller Konzeption, 2026
Austrijski kazneni zakon kriminalizirao je istospolne odnose između muškaraca i žena. Ova odredba je postojala prije nacističkog režima i ostala je relevantna tijekom režima.
Nakon aneksije, austrijski i njemački pravni sustavi su se sjedinili. Stoga, situacija u Beču i Austriji ne može se jednostavno izvesti iz pravne situacije u Njemačkom Reichu. Žene su također mogle biti kažnjene prema kaznenom zakonu zbog istospolnih odnosa, iako su takvi postupci bili rjeđi nego postupci protiv muškaraca.
Razlike pokazuju da je nacistički režim obuhvaćao područja s različitim zakonima i lokalnim praksama progona.
Nedostatak specifične zabrane nije značio zaštitu
Članak 175 njemačkog kaznenog zakona bio je usmjeren na muškarce. Nacistički pravni stručnjaci razmatrali su otvorenu kriminalizaciju odnosa između žena, ali su na kraju odlučili protiv toga. To nije bilo temeljeno na toleranciji. Režim je žene prvenstveno gledao kroz njihovu namjenu u braku, kućanstvu i reprodukciji.
Lezbijska želja se smatrala nepoželjnom. Međutim, vlasti su vjerovale da je mogu kontrolirati kroz društveni pritisak, ekonomsku ovisnost ili brak. Kada su žene bile progonjene, vlasti su često koristile druge kategorije. To su uključivale političku opoziciju, židovsko podrijetlo ili klasifikaciju kao tzv. “asocijalne” osobe.
Dossier Henny Schermann pokazuje nekoliko razloga za progon
Henny Schermann radila je kao prodavačica u Frankfurtu. Bila je Jevrejka i lezbijka. Na poleđini fotografije, jedan nacistički liječnik zabilježio je njezino jevrejsko podrijetlo, njezine posjete lezbijskim ustanovama i njezin otpor državnim propisima.
U koncentracijskom logoru Ravensbrück, Schermann je bila podvrgnuta pregledu, klasificirana i odabrana za smrt. Njezina seksualnost nije bila jedini, a vjerojatno ni odlučujući, razlog njezine smrti. Međutim, bilješka ukazuje da je njezina seksualnost bila percepcija progonitelja i korištena protiv nje.
Druge lezbijke su također bile zatvorene zbog političkih aktivnosti ili drugih službenih klasifikacija. Stoga, opseg progona ne može se pouzdano kvantificirati jednim brojem.
Crni trokut nije bio simbol za lezbijke
Nije postojala službena oznaka za lezbijske zatvorenice u koncentracijskim logorima. Crni trokut označavao je zatvorenike koje su nacisti klasificirali kao tzv. “asocijale”.
Pojedinačne lezbijke su mogle biti dodijeljene ovoj kategoriji. Druge su nosile oznake za političke zatvorenike ili su bile progonjene zbog svog jevrejskog podrijetla. Njihova seksualnost mogla je biti poznata bez specifičnog simbola na njihovoj odjeći.
Nedostatak jedinstvene oznake objašnjava zašto je teško pronaći mnoge biografije. Indikacije se često nalaze samo u marginalnim bilješkama, uvredama ili medicinskim procjenama.
Ova nevidljivost je nastavila postojati i nakon 1945. godine
Nakon završetka rata, mnoge žene nisu se vratile u javni život. Odnosi su se često pojavljivali kao prijateljstva u obiteljskim povijestima. Fotografije nisu objašnjavale što je značilo dvoje žena jedna drugoj. Pisma su uništena, a zajednički domovi nisu uvijek bili prepoznati kao romantični odnosi.
Istraživanje je dugo vremena tražilo jasne kategorije žrtava. Gdje nije postojala specifična odredba zakona, jedinstvena oznaka za zatvorenike i centralni registar, činilo se da postoji manje povijesti. U stvarnosti, ona je bila dokumentirana na drugačiji način.
Fotografija Henny Schermann otkriva ove praznine. Bilješke počinitelja ne definiraju njihove živote. Međutim, pokazuju kako je jevrejsko podrijetlo, ženska samostalnost i lezbijski život kolektivno vrednovan od strane nasilnog sustava.