Aleksandar Veliki izvan modernih okvira

Danasšnje znanje temelji se prvenstveno na djelima Arriana, Plutarka, Kvintusa Kurtija Rufa, Diodora i Justina. Oni su se oslanjali na izvještaje od Aleksandra i njegovih suvremenika i generali koji su sada izgubljeni. Arrian se fokusirao na kampanje i administraciju. Plutark je tražio karakteristike i slabosti. Curtius Rufus je interpretirao Aleksandrov život kao povijest moralnog propadanja zbog neograničene moći. Diodorus i Justin su često preferirali dramatične epizode.

Ova udaljenost otežava donošenje izjava o Aleksandrovom privatnom životu. Pojmovi poput heteroseksualnosti, homoseksualnosti ili biseksualnosti potječu iz mnogo kasnijeg doba. U grčkoj i makedonskoj antici, seksualni odnosi su se više procjenjivali na temelju dobi, društvenog statusa i dinamike moći.

Izvješća o Aleksandrovom ranom suzdržanju ostaju dvosmislena. Izvještaj o tesalskoj kurtizani Kallixeni interpretirali su drevni autori kao dokaz samokontrole. Moderne interpretacije, s druge strane, vidjele su to kao mogući znak nedostatka interesa za žene. Nijedna od ovih interpretacija ne može biti definitivno dokazana.

Aleksandar je odrastao na dvoru svog oca, Filipa II. Tamo su bili usko povezani brakovi, intimni odnosi i dinastički interesi s vlašću. Prema izvještajima, Filip je imao najmanje sedam službenih supruga. Svaka je veza trebala osigurati političke saveze. Aleksandrina majka, Olimpija, bila je iz Epira i zauzimala je središnje mjesto kao majka nasljednika prijestolja.

Aleksandarovi vlastiti brakovi također su imali političku svrhu. Godine 327. pr. Kr. oženio je Roxanu, kćer bactrijskog vladara Oxyartesa. Stari izvori opisuju tu uniju kao brak iz ljubavi. Istovremeno, to je pomoglo integrirati lokalne elite u Baktrijanu i Sogdijanu u Aleksandrovu vladavinu.

Na vjenčanjima u Susi 324. pr. Kr., Aleksandar se oženio Stateirom, kćeri Darija III., i Parysatis, kćeri Artakserksa III. Istovremeno, mnogi makedonski časnici su se vjenčali s ženama iz perzijskih plemićkih obitelji. Preko 10.000 postojećih veza između makedonskih vojnika i žena azijskog podrijetla je priznato. Nakon Aleksandrove smrti, gotovo svi vodeći časnici su rastvorili svoje brakove. Seleuk i Apama bili su iznimka, kako je spomenuto u izvornom tekstu.

Hephaistion je bio Aleksandrov najbliski prijatelj i zauzimao je visoke vojne i administrativne položaje. Bili su otprilike iste dobi i poznavali su se još od mladosti. Njihova je veza stoga bila drugačija od uobičajenog modela između starije osobe i mladog štićenika.

Stari autori su često opisivali njihovu vezu kao philia, što znači prijateljstvo. Istovremeno, Aleksandar i Hephaistion su povezivali sebe s Ahilom i Patroklo. Tijekom posjeta Troji, kaže se da je Aleksandar počastio mjesto povezano s Ahilom, dok je Hephaistion odala počast Patroklo. U klasičnoj grčkoj književnosti, ta kombinacija se također mogla interpretirati romantično i seksualno. Je li Aleksandar i Hephaistion imali fizičku vezu, ostaje otvoreno pitanje zbog nedostatka izričitih suvremenih dokaza.

Bagoas je bio perzijski kastrat i plesač kojeg je Aleksander dobio nakon smrti Darija III. Plutark opisuje javni poljubac nakon natjecanja u plesu u Karmaniji. Curtius Rufus i Athenaios su Aleksandrovu bliskost s Bagoasom interpretirali kao znak smanjene samokontrole. Ova moralna ocjena otkriva više o autorima i njihovim društvima nego o samom Aleksandru.

Arrijan je koristio termin pothos za opisivanje Aleksandrove težnje za dalekim i naizgled nedostižnim. Ova motivacija je trebala objasniti zašto je poduzeo vojnički rizične pothvate, kao što je marš do proročišta u Siwi ili daljnji prodor u Indiju.

Termin arete označavao je izvrsnost i želju za nadmašivanjem drugih. Aleksander se ugledao na Herakla i Ahila, a istovremeno je želio nadmašiti postignuća svog oca. Originalni tekst povezuje ovu ambiciju s njegovim političkim odlukama, njegovom tugom i njegovim posebno intenzivnim odnosima.

Hefaistion je umro 324. pr. Kr. u Ekbatanu od bolesti. Kasniji izvori opisuju Aleksandrovu reakciju kao izuzetno intenzivnu. On je naredio rituale žalovanja, zadržao je Hefaistionovo ime u konjičkoj jedinici koju je vodio i planirao je složen pogreb u Babilonu.

Aleksander je također zamolio proročište u Siwi da posthumno podari Hefaistionu religiozni status. Hefaistion nije bio proglašen bogom, ali mu je bilo dopušteno da bude poštovan kao božanski heroj. Ova čast je kombinirala osobnu tugu s političkom politikom i, istovremeno, ojačala je Aleksandrov vlastiti zahtjev za pozicijom iznad običnih ljudi.

Interpretacija Aleksandrovih odnosa se mijenjala s društvenim normama istraživača. U 20. stoljeću, W. W. Tarn je odbacio homoseksualne interpretacije. Kasniji povjesničari, kao što su Paul Cartledge, Daniel Ogden i Robin Lane Fox, su otvoreno govorili o odnosima s Hefaistionom i Bagoasom, ali upozoravali su protiv jednostavnog primjenjivanja modernih kategorija.

Mary Renault stavila je Bagoasa u fokus u svom romanu “Perzijski dječak” još 1972. godine. Film Olivera Stonea Aleksandar, koji je izašao 2004. godine, također jasno prikazuje Aleksandrovu emotivnu privlačnost prema muškarcima. Takva djela su utjecala na javno mišljenje, ali ne zamjenjuju kritičku analizu antičkih izvora.