Podcast Wien: Kada vaš vlastiti terapeut postane suvoditelj

Na samom početku, Kresho priznaje da mu “na svim jezicima nedostaju riječi”. Za Tomislava, ovo je ključni trenutak u svakoj terapiji: kada nam nedostaju riječi, okrećemo se prema unutra i tražimo odgovore na pitanja koja nikada nismo postavili. Pritom se poziva na bečkog fizičara i kibernetičara Heinza von Foerstera, za kojeg je rješenje problema u stvaranju što više mogućnosti.

Kresho objašnjava zašto bi časopis uopće trebao govoriti o psihoterapiji rečenicom koja je odmah uvjerila Tomislava: “Ako iks.haus pomogne barem jednoj osobi, to je već postignuće.” To se temelji na osobnom iskustvu, jer Kresho nije osjetio nikakav napredak tijekom godinu i pol, iako je njegov terapeut to već primijetio. Tomislav odgovara da je to potpuno normalno: terapija znači pratiti i osvijestiti gdje se čovjek trenutno nalazi.

Kresho spominje zapažanje koje poznaju mnoge queer osobe: LGBTIQ osobe češće imaju problema s mentalnim zdravljem, a krivnja nije na njima, već na društvu. Tomislav taj fenomen naziva stručnim imenom: manjinski stres, model koji je razvio američki istraživač Ilan H. Meyer. Mnogi i dalje ne traže pomoć, pretpostavlja Kresho, jer vjeruju da je svatko tko ide na terapiju lud.

Austrijsko izvješće o zdravlju LGBTIQ+ osoba za 2022. godinu pokazuje koliko je ovaj teret konkretan: 53 posto ispitanih LGBTIQ+ osoba imalo je iskustva s depresijom u prethodnih dvanaest mjeseci. U općoj populaciji, prema zdravstvenoj anketi iz 2019. godine, to je bilo samo šest posto. Za Tomislava, patnja je stoga prvi znak upozorenja kojim se treba pozabaviti, bez obzira dolazi li iz obitelji ili društva.

Koliko duboko se takva patnja može ukorijeniti, pokazuje Kreshova osobna priča. Dulje vrijeme je smatrao normalnim da ne pamti puno iz svog djetinjstva, dok je njegova sestra pamtila svaki detalj. Tomislav objašnjava: praznine u sjećanju mogu ukazivati na traumu, jer je amnezija u suštini oblik samozaštite preopterećenog živčanog sustava. Međutim, njegova terapija ne uključuje aktivno pokušavanje vraćanja sjećanja.

“Mi radimo posao”, kaže Tomislav, a ono što se vrati smije se vratiti. Kreshu se vratilo, jednom kao prava bujica sjećanja u restoranu, a nedavno kao slika prometne nesreće koju je njegova sestra potvrdila. Zbog toga se danas osjeća “cjelovitijim kao čovjek”. Zidovi koje je nekoć gradio oko sebe nisu bili poštovanje prema sebi, već strah da će ponovno biti povrijeđen.

“Prvi znak je patnja, emocionalna patnja. Ako emocionalno patite, to znači da nešto nije u redu.”

Tomislav Bišić-Pauletić, MA, Psychotherapy Counsellor

Neuroraznolikost je tema koja se najviše čita u časopisu, a drugi dio objašnjava zašto. Kresho je saznao da ima ADHD tek kroz terapiju. Na Tomislavovo inzistiranje obavio je testiranje kod psihijatra, koji je u početku bio skeptičan jer je Kresho sjedio mirno ispred njega. Dva mjeseca kasnije, doktor ga je pitao kako se osjeća, a Kresho je odgovorio: “Nikada se nisam osjećao tako mirno.”

Tomislav, koji sam ima ADD, objašnjava razliku bez korištenja stručnog žargona: kod ADHD-a, problemi s pažnjom često su popraćeni motoričkim nemirom, dok kod ADD-a taj nemir izostaje. Ne sviđa mu se termin “poremećaj” jer nitko ne može pronaći dobar način da se nosi sa sobom ako je označen kao osoba s poremećajem. ADHD radije opisuje kao drukčije ožičenje mozga, a u školi je sam sebe smatrao glupim.

Za Kresha je Tomislav jednom pronašao sliku koja mu je ostala u sjećanju: kada je Kresho začet, električar je bio u žurbi i na brzinu spojio sve žice. “Sve radi, ali je kaos.” Tomislav smatra da je važnije od bilo koje definicije mjesto gdje osoba živi i radi. Osobe s ADHD-om ili ADD-om napreduju u pravom okruženju, dok u pogrešnom ponajprije skupljaju osjećaj krivnje.

Tomislav smatra zabludom da ADHD upravo eksplodira: danas jednostavno postoje sredstva za identificiranje ADHD-a kod odraslih, dok je prije 30 godina gotovo isključivo bio dijagnosticiran kod djece. Prema istraživanjima World Mental Health Surveys WHO-a, u prosjeku 2,8 posto odraslih ima ADHD, a 3,6 posto u zemljama s visokim prihodima. U svim istraživanim zemljama pogođene osobe rijetko traže pomoć.

Članak “Neuroraznolikost: pojmovi, modeli i prepreke” na web stranici iks.haus pruža više informacija. U podcastu, brzo postaje jasno da se ne može sve pripisati ADHD-u. Kresho je nekada pio dok se više nije mogao držati na nogama, ali iza impulzivnosti su se također nalazili rat, traume i posttraumatski stresni poremećaj. Kada mu Kresho pripiše čudo, Tomislav odmahne rukom: “To je samo terapija.”

U trećem dijelu, Tomislav dublje istražuje temu, citirajući misao dr. Gabora Matéa: trauma nije ono što vam se dogodilo, već vaš odgovor na to. Većina teških iskustava ne dovodi do traume, već do posttraumatskog rasta. Problem nastaje samo kada je stresor prevelik za živčani sustav, i kada se zatvorimo ili disociramo.

Nakon toga, rasprava se usmjerava na odnose između mlađih i starijih homoseksualnih muškaraca, temu u kojoj Kresho prepoznaje sebe. Serijal magazina iks.haus o razlikama u dobi dolazi do jasnog zaključka: dob je važna samo kada dvije osobe nisu međusobno povezane. Pogled u povijest: povjesničar Marco Reglia iz Trsta rekonstruirao je kako su homoseksualni muškarci tretirani u Austrijskom primorju do 1943. godine.

Za četvrti dio u studio dolazi Dr. med. Alexandru-Teodor Zaharie, FECSM, specijalist radioterapije i onkologije s težištem na seksualnoj medicini. On odmah pojašnjava da nije stručnjak za ovisnosti, ali da je dio te scene i LGBTIQ zajednice, da on sam ima ADHD, i da predaje ovu temu na kolegiju na svom sveučilištu. Njegov pristup: manje se fokusirati na samu supstancu, a više na situaciju, kontekst i ponašanje.

Zaharie opisuje Chemsex kao fenomen koji je, kao termin, nastao gotovo isključivo među homoseksualnim muškarcima i drugim muškarcima koji imaju spolne odnose s muškarcima (MSM). On ga razlikuje od seksualne emancipacije 1960-ih i vidi ga više kao reakciju na manjinski stres, stereotipe i vjersko obezvrjeđivanje. Radi se o ponovnom preuzimanju kontrole nad vlastitim tijelom, često jednostavno o iskustvu i intimnosti.

Kako kaže Zaharie, glavni problem oko kojeg se svi slažu jest politoksikomanija: kombinacija više različitih droga je gotovo uvijek prisutna. Odluke donesene u promijenjenim stanjima svijesti dovode u pitanje pristanak, posebno kada supstance smanjuju percepciju tijekom seksa. U razgovoru, to postaje egzistencijalno pitanje: Je li ovo sloboda, ili gubimo svoju slobodu pod utjecajem ovih kemikalija?

Zaharie povlači paralele s običnim večerima: tko u klubu pije s poljuljanim samopouzdanjem, lakše se upušta u osrednji susret samo da ne bi sam otišao kući. Platforme za upoznavanje usto skraćuju udvaranje, napetost i znatiželju. Ostaje ciklus zajamčenih događaja, a upravo to navikavanje može prijeći u ovisničko ponašanje.

On naglašava važnost razlikovanja između različitih situacija: stručno prikladniji krovni pojam danas je “seksualizirana upotreba supstanci”. Par koji u klubu sporazumno nešto uzme, a zatim kod kuće ima seks, ne spada u definiciju Chemsexa. Međutim, čak i u takvim slučajevima, važno je ciljeve odrediti u trijeznom stanju, konzumirati samo s osobama kojima vjerujete i ozbiljno shvatiti okruženje, jer na kraju odlučuje okvir.

Tomislav opisuje Chemsex s terapijskog stajališta kao koktel: nekoliko intenzivnih sati u kojima ljudi dobivaju osjećaj poželjnosti, potvrdu i pripadnost koji im nedostaju u svakodnevnom životu. Zaharie primjećuje promjenu među svojim prijateljima: ranije se na dvanaestosatnoj zabavi otprilike deset sati vrtjelo oko seksa, a danas često samo dva. Više o tome u članku “Kada se rizik kod Chemsexa čini normalnim” na stranici iks.haus.

“Umjesto da se toliko fokusiramo na samu supstancu ili drogu, vrlo je dobro uzeti u obzir situacije i kontekst u kojem se to događa.”

Dr. med. Alexandru-Teodor Zaharie, FECSM

“Here We Are” pokazuje kako se časopis može pretvoriti u platformu za razgovore koji bi inače ostali u ordinaciji terapeuta. Tomislavovo osnovno pravilo vrijedi za svaku temu: prvo je ne osuđivati, a drugo razumjeti. Kresho sažima svoje iskustvo svojom omiljenom izrekom, koja također služi kao moto cijele epizode: čak i loš dan je dobar dan.

Osobe koje traže podršku mogu u pregledu “Psihološka pomoć u Beču: novi atlas objedinjuje ponudu” na stranici iks.haus pronaći odgovarajuća mjesta za pomoć u gradu. Sva četiri dijela “Here We Are” dostupna su na YouTubeu, a sljedeći podcasti magazina iks.haus već su u izradi. Moto pritom ostaje ALL&EQUAL: ovdje smo i govorimo o tome, otvoreno i bez srama.