Kako se mit o "Pacijentu nula" rasplinjao

Prema genetičkim istraživanjima, HIV-1 nije nastao u laboratoriju. Njegovo podrijetlo leži u višestrukim, nezavisnim prijenosima simijskog imunodeficijencijskog virusa od primata do ljudi. Pandemijska skupina M potječe od soja virusa pronađenog u podvrsti šimpanza.

Sjeveroistočni dio Kameruna smatra se vjerojatnim područjem ključnog događaja prijenosa. Tijekom lova i obrade divljači, zaražena krv mogla je ući u ljudski krvotok kroz male ozljede. U rijetkim slučajevima, virus se prilagodio ljudima kroz mutacije. Od četiri ljudske linije koje su nastale, skupina M je posebno razvila učinkovit prijenos između ljudi.

Virus se širio vodnim putovima do Léopoldvillea, koji je sada Kinshasa. Grad je, pod belgijskom kolonijalnom vlašću, postao značajan komercijalni, administrativni i transportni centar. Željezničke veze i brodarstvo donijeli su mnoge ljude iz ruralnih područja u grad.

Nekoliko faktora je olakšalo širenje. Među njima su bile značajne demografske nejednakosti, spolno prenosive bolesti s lezijama sluznice i medicinske kampanje s nedovoljno steriliziranim injekcijama i iglama. Ovaj nenamjerni prijenos u medicinskim ustanovama ubrzao je rano širenje virusa.

Gaëtan Dugas je 1980. godine dijagnosticiran s Kaposijevim sarkomom i sudjelovao je u ranim istraživanjima američke zdravstvene službe, CDC-a. Pružio je imena i kontaktne podatke više od 72 osobe iz svoje seksualne mreže. Zbog ovih detaljnih informacija, bio je u središtu dijagrama kontakata.

U internim dokumentima, Dugas je bio označen slovom O za “izvan Kalifornije”. Kasnije je O čitano kao broj nula. Mediji i knjiga And the Band Played On, koja je objavljena 1987. godine, ojačali su ovu lažnu priču o jednoj početnoj točki.

Studija iz 2016. godine, objavljena u Nature, koju su vodili Michael Worobey i povjesničar Richard McKay, analizirala je povijesne uzorke krvi, kao i uzorak Dugasovog virusa iz 1983. godine. Njegov virus nije bio na izvoru sjevernoameričke linije, već unutar već raznolike grane podtipa B.

Najstariji poznati dokazi uključuju uzorke ZR59 i DRC60. ZR59 datira iz 1959. godine i uzet je od odraslog muškarca u Léopoldvilleu. DRC60 je uzorak limfnog čvora od žene iz istog grada, uzet 1960. godine i sačuvan u parafinu.

Genetička udaljenost između dva uzorka pokazuje da je HIV-1 već tada bio značajno raznolik. Korištenjem molekularnog datiranja, zajednički pretak trenutne Grupe M datiran je na razdoblje između 1908. i 1920. Približno 1920. smatra se najvjerojatnijim vremenom.

Nakon osamostaljenja Demokratske Republike Kongo 1960. godine, stručnjaci iz zemalja koje govore francuski, uključujući Haiti, radili su na izgradnji državnih struktura. Filogenetske analize prate soj virusa, koji je kasnije označen kao podtip B, od Kinshase do Haitija oko 1967. godine.

Prema rekonstrukcijama, virus je stigao u Sjedinjene Države oko 1971. godine s Haitija. New York je postao rani centar. Podtip je cirkulirao u San Franciscu oko 1976. godine. Dakle, virus je već bio raširen u nekoliko gradova godine prije nego što je Dugas bio dijagnosticiran.

Rekonstrukcija pokazuje koliko je problematično tražiti jednu krivu osobu. Takve narative potiču stigmatizaciju i odvlače pažnju od socijalnih, političkih, medicinskih i ekoloških uvjeta.

Genetski rodoslovni stabla, arhivirani uzorci i povijesni podaci omogućuju precizniji pogled na epidemije. Pokazuju da se patogeni mogu širiti neopaženo tijekom dugih razdoblja, i da rane mreže oboljelih ne odražavaju automatski izvor epidemije.