Kako je paragraf 175 pretvorio privatnu intimnost u dokaz

Paragraf 175 nastao je u Njemačkom carstvu i kriminalizirao je seksualne odnose između muškaraca. Ostao je na snazi tijekom Weimarske republike, iako je organizirani pokret za reforme zahtijevao njegovu ukidanje.

Nakon nacističkog preuzimanja vlasti, zatvorene su ustanove, zabranjene su časopise, a raspuštene su organizacije. Pojašnjenje zakona 1935. godine značajno je proširilo mogućnosti djelovanja vlasti. Osuđivanje više nije zahtijevalo dokaz istog specifičnog seksualnog čina kao prije.

Sudovi su mogli zaključiti seksualnu namjeru na temelju dodira, gesti i izjava. Pismo se moglo čitati kao priznanje, boravak preko noći mogao je izazvati sumnju. Kao rezultat toga, pod nadzor istražitelja nisu bili samo postupci, već i jezik, odjeća i osobni odnosi.

Policija i Gestapo nisu tražili samo pojedinačne osumnjičene, već i njihove veze. Tijekom pretresa i uhićenja, oduzima se pisma, fotografije i adresari. Tijekom ispitivanja, službenici su tražili dodatna imena. Izjava je tako mogla pokrenuti lanac novih istraga.

Policijske vlasti su već prikupile informacije o muškarcima za koje se vjerovalo da imaju homoseksualne kontakte prije nacističke ere. Režim je sve više i sustavno centralizirao i koristio te podatke. Datoteke, koje su kasnije često nazivane “ružičaste liste”, mogle su oživjeti glasine, prethodne postupke i društvene veze.

Ljudi iz okoline također su mogli podnositi prijave. Izvorni tekst spominje ideološku uvjerenost, osvetu, zavist i osobnu korist kao motive. Čak i oslobođenje ili odbijena tužba nisu uvijek u potpunosti mogli nadoknaditi štetu na poslu, stanovanju i obiteljskim odnosima.

Proganjanje nije bilo samo tajna operacija Gestapoa. Redovni sudovi donosili su odluke na temelju strožih zakona. Sudije i tužitelji su nacističke moralne koncepte prenosili u pravne odluke, čime su nasilju dali izgled uređenog postupka.

Mnogi osuđeni su prvo bili poslanih u zatvore ili radne logore. Osuđujuća presuda nije automatski značila odlazak u koncentracioni logor. Za neke muškarce, međutim, proganjanje nije završilo službenom kaznom. Policija i Gestapo su mogli nastaviti nadzirati, ponovno uhititi ili staviti ih u tzv. “zaštitni pritvor”.

Neki muškarci su bili pod pritiskom da pristanu na kastraciju. Drugi su bili podvrgnuti medicinskim zahvatima ili psihijatrijskim procjenama. Izvješće Friedricha Paula von Groszheima pokazuje zašto pristanak ne može biti slobodan izbor kada se odluka donosi pod prijetnjom daljnje nasilja.

Članak 175 je pretvorio osobne podatke u materijal pod kontrolom države. Pisma su korištena kao dokaz, a imena iz adresara su unesena u datoteke. Izjave date pod prisilom mogle su biti korištene protiv osobe godinama kasnije.

Datoteke su ostale važne i nakon jednog pravnog postupka. Odslužena kazna nije nužno značila slobodu, jer su vlasti uvijek mogle ponovno otvoriti prethodne istrage.

Robert T. Odeman nastupao je kao pijanist na europskim pozornicama prije nego što je ozljeda prekinula njegovu koncertnu karijeru. Kasnije je radio kao autor i kabaretski umjetnik, te otvorio vlastiti lokal u Hamburgu. Nakon što su ga nacisti zatvorili, preselio se u Berlin i započeo je ljubavnu vezu s muškarcem.

Njegov partner je bio pod pritiskom da ga prijavi Gestapu. Odeman je bio uhićen i osuđen. Čak i nakon puštanja, ostao je pod nadzorom. Njegova pisma su sada postala dio državnog pravnog postupka, koji je osobnu intimnost tumačio kao sumnju.

Sačuvani zapisi su važni povijesni izvori. Istovremeno, koriste jezik policije, medicine i pravnog sustava. Često ljude svode na navodni kriminal i uglavnom odražavaju perspektivu progoniteljskih institucija.

Robert Odeman nije bio samo predmet jedne datoteke. Bio je glazbenik, autor i partner. Posebna brutalnost zakona također je bila u tome što je dio njegovog života proglašen trajnim državnim identitetom.