Kada rizik postane normalan

28 posto sudionika izjavilo je da je u prethodnih pet godina izgubilo barem jednu blisku osobu zbog smrti uzrokovane drogom. U nekim londonskim općinama taj je udio dosegnuo 33 posto.

Među osobama koje su koristile GHB ili GBL, otprilike dvije trećine navele su da su tijekom upotrebe izgubile svijest ili nenamjerno zaspale. Istraživači takve incidente svrstavaju u predoziranja.

Od 560 sudionika koji su koristili barem jednu od tri tvari koje su najviše povezane s chemsexom, GHB/GBL, kristalni met i mefedron, gotovo je polovica izrazila određenu zabrinutost zbog vlastite upotrebe droga. Osobe koje su koristile ove tri tvari gotovo su tri puta češće opisivale svoju upotrebu droga kao štetnu nego osobe koje su koristile druge rekreativne droge.

Gotovo 60 posto osoba koje su koristile kristalni met izrazilo je određenu zabrinutost zbog svoje upotrebe, dok ju je 20 posto opisalo kao „veliki problem“.

Upotreba droga uvijek nosi rizik. Pitanje nije postoji li rizik, već koliko je taj rizik visok, koliko se često ponavlja i što se događa kada rizično ponašanje unutar zajednice postane normalno.

Ove nam brojke ne govore da upotreba droga sama po sebi ima samo jedno značenje ni da je svako iskustvo s chemsexom isto. Ipak, upotreba droga uvijek nosi zdravstveni rizik, čak i ako se dogodi samo jednom. Ovdje je važnije pitanje što se događa kada se upotreba droga tijekom seksa normalizira unutar zajednice, kada se nešto što samo po sebi nosi rizik postupno prihvaća kao uobičajen dio seksualnog i društvenog života.

Kada je neko ponašanje dovoljno rašireno u društvenom okruženju, naša se percepcija tog ponašanja može promijeniti. Možemo postati manje osjetljivi na njegove rizike. Možemo početi posljedice koje bi nas trebale zabrinjavati smatrati jednostavno još jednim dijelom scene.

Ovdje razgovor mora postati ozbiljniji.

Već se godinama razgovori o drogama, seksu i homoseksualnim muškarcima često kreću između dviju krajnosti. S jedne strane stajale su moralna osuda i stigmatizacija. S druge strane ponekad je postojao strah od previše otvorenog govora o štetama jer bi se svaka kritička rasprava mogla shvatiti kao napad na seksualnu slobodu, užitak ili pravo na donošenje vlastitih odluka.

Moramo prevladati ovu prepreku.

Razumjeti zašto ljudi koriste droge ne znači pretvarati se da posljedice ne postoje.

Možemo razumjeti potrebu za povezivanjem, bliskošću, uzbuđenjem, pripadnošću i bijegom koja može biti dio upotrebe droga i chemsexa. Možemo razumjeti usamljenost, pritisak, odbijanje i izolaciju koji mogu stajati iza potrage nekih ljudi za intenzivnim oblicima povezivanja. Istodobno možemo priznati da neki obrasci upotrebe droga uzrokuju ozbiljnu štetu.

Ovo nije moraliziranje. To znači shvaćati jedni druge ozbiljno.

Ovo je briga jednih za druge.

Vrijeme je za ozbiljniji razgovor.

Ne zato što bismo trebali osuđivati homoseksualne muškarce koji koriste droge, već zato što moramo prestati previđati već vidljive posljedice.

Ako homoseksualnoj sceni danas nešto treba, onda to nije manje zajednice. Treba joj više zajednice.

Ona se mora proširiti prema prostorima u kojima se jedni prema drugima zaista možemo odnositi ljudski. Prostori u kojima nas se ne percipira ponajprije kroz naša tijela, našu seksualnu privlačnost, naš status, našu dob, našu poželjnost ili našu korisnost. Prostori u kojima jedni druge možemo vidjeti kao ljude s dubokim potrebama za povezivanjem, pripadnošću, razumijevanjem, brigom i podrškom.

I to se mora dogoditi među generacijama homoseksualnih muškaraca.

Potrebna su nam mjesta na kojima jedan homoseksualni muškarac drugom homoseksualnom muškarcu može postaviti jednostavno pitanje: „Kako si zaista?“

Potrebni su nam odnosi u kojima je odgovor važan.

Zajednica nije samo skupina ljudi koji dijele istu seksualnu orijentaciju. Zajednica postoji kada postoji neka vrsta odgovornosti jednih prema drugima.

Stoga se pitanje upotrebe droga ne može odvojiti od pitanja same zajednice.

Ako naši društveni prostori postanu mjesta na kojima se ljude ponajprije procjenjuje prema tome kako izgledaju, što mogu ponuditi seksualno, kojim tvarima imaju pristup, na koje zabave imaju ulaz ili kakav status imaju unutar određene scene, ne bi nas trebalo iznenaditi ako dublje ljudske potrebe ostanu nezadovoljene.

Homoseksualni muškarci trebaju mjesta gdje prijateljstvo nije sporedno u odnosu na seks. Mjesta gdje starenje ne znači postati nevidljiv. Mjesta gdje ranjivost nije slabost. Mjesta gdje traženje pomoći ne znači gubitak statusa. Mjesta gdje mlađi muškarci mogu vidjeti starije muškarce ne samo kao seksualne prilike ili društvene kontakte, već kao ljude koji mogu ponuditi iskustvo, perspektivu i brigu.

Potrebne su nam strukture brige.

Ne apstraktne predodžbe o zajednici, nego stvarni odnosi, organizacije, grupe, usluge i neformalne mreže kroz koje homoseksualni muškarci mogu primijetiti kada drugi muškarac ima poteškoća i znati što dalje učiniti.

Ako ovaj tekst ima bilo kakvu aktivističku svrhu, to je poziv homoseksualnim muškarcima da otvorenije razgovaraju o onome što se događa među nama.

Ne tek nakon što netko umre.

Ne tek kada dođe do predoziranja.

Ne tek kada netko dođe do točke krize.

Mnogo ranije.

Moramo biti u mogućnosti razgovarati o upotrebi droga prije nego što postane katastrofa. Moramo biti u mogućnosti postavljati pitanja prije nego što netko nestane u obrascu koji više ne može kontrolirati. Moramo biti u mogućnosti reći jedni drugima: brinem se za tebe. Primijetio sam nešto. Trebaš li pomoć?

Ovakvu brigu ne bi trebalo smatrati miješanjem. Trebalo bi je shvatiti kao jedan od temelja zajednice.

Možemo prihvatiti ljude, a da ne prihvatimo svako ponašanje koje ih izlaže riziku.

Možemo braniti slobodu, užitak i seksualno izražavanje, a istodobno priznati da se neke posljedice više ne mogu smatrati normalnim dijelom te slobode.

Londonska studija nije dokaz da ista situacija postoji u svakom europskom gradu. Njezin samoodabrani uzorak ne dopušta takav zaključak. Ipak, London je važno europsko urbano središte s velikom i vrlo vidljivom homoseksualnom scenom, a rezultati su dovoljno ozbiljni da i izvan same studije posluže kao znak upozorenja.

Pitanje nije je li London dokaz da se isto događa svugdje.

Pitanje je jesmo li dovoljno sigurni da se to ne događa u našim vlastitim zajednicama da bismo opravdali nečinjenje.

Možda je ovo trenutak da više ne pitamo samo kako scenu možemo učiniti uzbudljivijom, privlačnijom i dostupnijom.

Možda se također trebamo pitati kako možemo učiniti da bude sigurnija, povezanija i brižnija.

Ne manje zajednice. Više zajednice.

Jer normalizacija ne znači da je nešto postalo sigurnije. Ponekad to samo znači da smo se toliko dugo navikavali na opasnost da je više ne percipiramo.

Napomena

Istraživanje o kojem se govori u ovom članku provedeno je na samoodabranom uzorku LGBTQ+ osoba u Londonu koje su navele da su u prethodnih dvanaest mjeseci koristile droge u rekreativne svrhe. Homoseksualni muškarci činili su 87 posto uzorka. Rezultate stoga ne bi trebalo smatrati ni reprezentativnima za sve homoseksualne muškarce ili sve LGBTQ+ osobe ni dokazom da isti obrasci nužno postoje u drugim gradovima.

Izvorni članak u časopisu Attitude, autor Callum Wells

Zajednica ne postaje jača kada nauči ignorirati rizike, nego kada postane sposobna brinuti se o ljudima koji su izloženi riziku.