Obnavljanje slike tijela nakon invalidnosti

Naša kultura često tretira tijelo kao projekt koji se stalno mora poboljšavati.

Ono bi trebalo biti učinkovito, mlado, privlačno, neovisno, produktivno i što je moguće manje pogrešno.

Reklama, društvene mreže i čak i dijelovi zdravstvenog sustava neprestano prenose istu poruku: dobro tijelo je ono koje funkcionira, koje je ugodno i koje nikada ne iznevjerava.

Dok god vlastito tijelo u određenoj mjeri zadovoljava ta očekivanja, mnogi od tih uvjerenja ostaju nevidljivi.

Invaliditet ili kronična bolest mogu u kratkom vremenu potresti ta uvjerenja.

Odjednom, ne radi se samo o tome da određeni pokreti postanu teži ili da određena aktivnost više nije moguća. Uobičajene ideje o tome tko je netko i njegovo mjesto u svijetu također mogu propasti.

Osoba koja se definira svojom fizičkom snagom može izgubiti važan dio svog samopoimanja.

Osoba čiji je posao ovisio o izdržljivosti ili mobilnosti može osjetiti da je izgubila ne samo aktivnost, već i svoju društvenu ulogu.

Drugi ljudi doživljavaju da ljudi u njihovom okruženju odjednom prestanu s njima razgovarati i umjesto toga razgovaraju o njihovoj dijagnozi.

Osoba nestaje iza medicinske kategorije.

U očima drugih, osoba s interesima, odnosima, humorom, seksualnošću, sposobnostima i kontradikcijama, čini se, postaje samo “korisnik invalidskog kolica”, “osoba s kroničnom bolesti” ili “pacijent”.

Stoga, gubitak nije samo fizički.

To može postati egzistencijalno pitanje.

Pitanje se tada ne svodi samo na:

“Što moje tijelo još može?”

Umjesto toga, postaje:

“Tko sam ja sada?”

Percepcija tijela često se povezuje sa zadovoljstvom vlastitim izgledom.

Međutim, u psihologiji, taj pojam opisuje puno složeniji unutarnji sustav.

Percepcija tijela obuhvaća način na koji percipiramo svoje tijelo, kako ga emocionalno doživljavamo, što vjerujemo da ono govori o nama i kako zamišljamo da ga drugi ljudi vide.

Stoga, dvije osobe s istim tjelesnim invaliditetom mogu imati potpuno različita psihološka iskustva.

Jedna osoba može relativno brzo integrirati pomoćno sredstvo kao prirodni dio svog života.

Druga osoba može doživjeti isto pomoćno sredstvo kao vidljivi znak gubitka ili kao prijetnju vlastitom identitetu.

Fizičke promjene također nemaju unaprijed određeno psihološko značenje.

Za jednu osobu, ožiljak može izazvati samo sjećanja na bol.

Za drugu, on će kasnije postati dio njihove vlastite priče, koja ne mora biti skrivana ili idealizirana.

Tijelo u kojem živimo nikada nije samo biološko.

Ono je i narativ.

Sadrži sjećanja, društvena očekivanja, iskustva bliskosti i odbijanja, te ideje o tome kakav bi trebao biti dostojanstveni, privlačni ili neovisan život.

Mnoge osobe s invaliditetom ili kroničnim bolestima osjećaju emocije o kojima rijetko otvoreno govore.

Sram zbog potrebe za podrškom.

Nelagodnost prilikom prvog korištenja invalidskog kolica, proteze ili pomagala za hodanje.

Strah da će druge osobe percipirati samo ograničenja.

Tuga zbog ožiljaka, promjena u težini ili drugih fizičkih promjena.

Nesigurnost u vezi s time hoće li se i dalje smatrati privlačnim ili poželjnim.

Krivnja jer partneri, obitelj ili prijatelji često preuzimaju više praktičnih zadataka.

Ove reakcije su razumljive.

Problem nije u tome što se ove emocije javljaju.

Problem počinje kada sram osjeća osoba da mora skrivati te emocije.

Sram izolira.

Stvara osjećaj da je osoba sama sa svojim iskustvom i da je izlučena od strane drugih osoba čim prepoznaju navodnu istinu o tijelu.

Stoga, sram može postati jači, čak i ako nitko u okruženju otvoreno negativno reagira.

On se hrani očekivanjem moguće odbijanja.

Osoba počinje izbjegavati situacije prije nego što se uopće može utvrditi kako drugi zapravo reagiraju.

Izbjegavaju se ogledala.

Odbijaju se fotografije.

Nova odjeća se više ne proba.

Izbjegava se intimnost, iako želja za njom još uvijek postoji.

Svakim izbjegnutim trenutkom, sram čini se da nalazi nove potvrde.

Empatija djeluje u suprotnom smjeru.

Ona stvara povezanost.

Jedna od najčešćih pogrešnih interpretacija u psihologiji je da samilost prema sebi znači žaliti se zbog sebe ili odustati od osobnog razvoja.

Istraživanje Kristin Neff opisuje nešto drugačije.

Samilost prema sebi obuhvaća tri međusobno povezane sposobnosti.

Prva je postupati prema sebi s ljubaznošću, umjesto da reagirate na bol oštrom samokritikom.

Druga je prepoznavanje patnje kao dijela ljudskog iskustva, a ne kao dokaza da ste fundamentalno drugačiji ili inferiorni.

Treća je svjesna svijest. Bolni osjećaji se ne potiskuju niti se izjednačavaju s cijelom osobnošću.

Samilostivi misao stoga nije:

“Sve je u redu.”

Već može biti:

“Ovo je teško. Ne moram se dodatno kažnjavati zbog činjenice da je teško.”

U istraživanjima, ljudi koji imaju jače osjećaje samilosti prema sebi često izvještavaju o manje depresivnih simptoma, manje anksioznosti i većoj emocionalnoj otpornosti. Samilost prema sebi također može podržati psihološku prilagodbu kroničnim zdravstvenim problemima.

Ona ne uklanja bol.

Međutim, sprječava da bol preraste u samosmrati.

Samilost prema sebi također nije suprotnost rehabilitaciji.

Osoba može intenzivno trenirati, koristiti medicinsku podršku, razvijati nove vještine, a istovremeno prihvatiti da njezina urođena vrijednost ne ovisi o svakom napretku ili neuspjehu.

Upravo je ovaj stav koji može olakšati ponovno napredovanje nakon teških dana.

Nakon bolesti ili ozljede, mnoge osobe počinju govoriti o svojim tijelima kao da su ih one izdala.

“Moje tijelo me je izdalo.”

“Moje tijelo je uništilo moj život.”

“Moje tijelo je slomljeno.”

Ove rečenice ne proizlaze iz nedostatka zahvalnosti.

Često su posljedica boli, gubitka kontrole i osjećaja da nešto poznato iznenada radi protiv vlastitih želja.

Međutim, dugoročno, psihoterapija može postaviti drugačije pitanje.

Što se događa kada se tijelo ne vidi isključivo kao neprijatelj?

Što se događa kada, unatoč svim ograničenjima, ono nastavlja pokušavati preživjeti i prilagođavati se?

Čak i tijelo pogođeno bolešću nastavlja regulirati bezbrojne procese.

Ono diše.

Ono obrađuje hranu.

Ono održava tjelesnu temperaturu.

Ono se bori protiv infekcija.

Ono zacjeljuje rane.

Ono mijenja obrasce kretanja i traži nove oblike ravnoteže.

To ne znači idealiziranje boli ili gubitka.

Također ne znači da se mora biti zahvalan tijelu za sve.

Ta perspektiva jednostavno mijenja odnos.

Umjesto da jednostavno pitamo:

“Zašto me moje tijelo izdalo?”

Osoba se postupno može zapitati:

“Kako mogu surađivati sa svojim tijelom, umjesto da stalno borim protiv njega?”

Ova promjena ne negira patnju.

To mijenja perspektivu iz koje se nešto promatra.

Konstruktivna psihoterapija polazi od pretpostavke da ljudi ne otkrivaju smisao na slučajan način.

Oni aktivno stvaraju i mijenjaju značenje.

Tijelo samo po sebi ne mora nužno mijenjati svoj izgled.

Međutim, priča koja se o tome priča može se promijeniti.

Iz rečenice:

“Moje tijelo je beskorisno.”

može postupno postati:

“Moje tijelo je drugačije, ali i dalje je moj dom.”

Od:

“Izgubio sam sve.”

to može postati:

“Neke mogućnosti su postale nedostupne, dok druge počinju se pojavljivati.”

Novi narativ može prihvatiti gubitak.

Nije potrebno to prešućivati.

Može se prihvatiti da su određene sposobnosti, uloge ili životni planovi zaista izgubljeni.

Istovremeno, može se spriječiti da ta izgubljenost postane definirajuća karakteristika osobe.

Heinz von Foerster je formulirao etički princip djelovanja na način koji povećava broj mogućnosti.

Psihološko ozdravljenje može započeti upravo tamo.

Ne time da se tvrdi da je sve još uvijek moguće.

Već traženjem mogućnosti koje zapravo postoje u novoj stvarnosti.

Možda će se oblik kreativnosti promijeniti.

Možda će se uspostaviti novi odnosi s vlastitim tijelom.

Možda će podrška više ne biti shvaćena samo kao ovisnost, već i kao oblik međusobne povezanosti.

Možda će pomagalo postati simbol neuspjeha, već alat koji vraća slobodu kretanja.

Nova priča nije manje istinita samo zato što se odvijaju drugačije od prethodne.

U kontekstu invaliditeta, često se govori o konceptu prihvaćanja.

Prihvaćanje je važno.

Može značiti prestanak svakodnevnog uspoređivanja trenutne stvarnosti s prošlošću ili prestanak borbe protiv nepromjenjivih činjenica.

Međutim, možda postoji nešto što ide izvan prihvaćanja.

Poštovanje.

Poštovanje znači procjenjivati tijelo ne samo prema onome što je izgubilo.

To također znači prepoznati ono što tijelo postiže svaki dan.

P احترام ne zahtijeva entuzijazam.

Čovjek ne mora voljeti svoje tijelo svako jutro.

Ne mora smatrati svaku ožiljak lijepom ili svaku ograničenost pozitivno.

P احترام može biti puno praktičniji.

Može značiti pružiti tijelu odmor kada je iscrpljeno.

Prihvaćanje pomoći bez umanjivanja vlastite vrijednosti.

Nošenje odjeće u kojoj netko ne mora skrivati.

Donošenje medicinskih odluka ne iz srama, već iz brige.

Označavanje granica kao važnih.

I prestanak kažnjavanja vlastitog tijela zbog stanja koja ono nije izabralo.

Tijelo ne mora biti savršeno da bi zaslužilo ljubaznost.

Ni osoba.

Osjećaj pripadnosti vlastitom tijelu rijetko nastaje u jednom trenutku.

Razvija se kroz ponavljana iskustva.

Kroz odjeću u kojoj se netko osjeća kao osoba, a ne kao dijagnoza.

Kroz odnose u kojima bliskost ne ovisi o fizičkoj savršenosti.

Kroz prostore u kojima pomagala ne moraju se objašnjavati ili ispričavati.

Kroz dane kada tijelo djeluje sposobno, i kroz druge dane kada je briga važnija od performansi.

Mnogi ljudi postupno osjećaju veću udobnost u svom tijelu tijekom vremena.

Ne nužno zato što se tijelo vraća u prethodno stanje.

Već zato što se odnos prema tijelu postaje složeniji, poštljiviji i suosjećajniji.

Tijelo možda više nije isto.

Unatoč tome, ostaje mjesto gdje se odvija život.