Mlade generacije koriste algoritme, društvene mreže i umjetnu inteligenciju kako bi skrenule pozornost na klimatsku krizu, analizirale korporativnu komunikaciju, učinile greenwashing vidljivim i organizirale političke pokrete.
Istodobno nailaze na neugodnu proturječnost.
Fizička infrastruktura na kojoj se odvija taj digitalni aktivizam spada među najbrže rastuća područja svjetske potrošnje struje.
Usluge u oblaku djeluju bestjelesno. Čini se da se video jednostavno pojavljuje na zaslonu. Upit u tražilici nestaje nakon nekoliko sekundi. Slika se prenese, podijeli i zaboravi.
No iza svakog od tih postupaka stoji materijalni lanac.
Podatkovni centri obrađuju i pohranjuju sadržaje.
Rashladni sustavi odvode nastalu toplinu.
Prijenosne mreže prenose podatke na velike udaljenosti.
Mobilne bazne stanice, usmjerivači i krajnji uređaji troše dodatnu energiju.
Mikročipovi, baterije, serveri i zasloni moraju se proizvesti, prevesti, hladiti, održavati i jednom naposljetku zbrinuti.
Digitalni prostor stoga posjeduje fizičku stvarnost.
Njegov ekološki otisak ostaje tek nešto nevidljiviji od ispuha automobila ili dima tvorničkog dimnjaka.
Upravo ta nevidljivost tvori digitalnu sjenu.
Ona opisuje količinu energije, sirovina, vode, infrastrukture i emisija stakleničkih plinova koja stoji iza naizgled nematerijalnog digitalnog postupka.
Za mlade klimatske aktiviste ta spoznaja može izazvati krizu vlastitog samorazumijevanja.
Kako se mobilizirati protiv fosilne infrastrukture ako vlastiti doseg nastaje na platformama čiji se serveri dijelom pogone strujom iz fosilnih izvora?
Koliko je digitalni aktivizam vjerodostojan ako svaka kampanja, svaki video i svaki beskonačni feed i sami troše energiju?
Odgovor ne može biti paušalno odbacivanje digitalne komunikacije.
Digitalni alati mogu umrežiti društvene pokrete, širiti znanstvene informacije i učiniti odnose moći vidljivima.
Presudno je, naprotiv, da se materijalna osnova tih alata više ne zanemaruje.
Metrika nevidljivog onečišćenja: termodinamika TikToka
iksHaus | KI-generiert nach redaktioneller Konzeption, 2026
Digitalno ekološko ponašanje psihološki je teško procijeniti.
Tko vozi automobil, vidi pokazivač goriva i zna potrošnju. Tko grije stan, dobiva račun za energiju. Kod videa u feedu usporediv signal izostaje.
Pametni telefon ne opskrbljuje vidljivo kamion s ugljenom. Podatkovni centar možda se nalazi stotinama kilometara daleko. Emisije nastaju raspoređene po uređajima, serverima, rashladnim sustavima i elektroenergetskim mrežama.
Zbog toga se scrollanje čini gotovo besplatnim.
Izračuni pariškog savjetodavnog poduzeća za ugljično računovodstvo Greenly pokušali su tu nevidljivu infrastrukturu prevesti u razumljivu metriku korištenja. Sljedeće vrijednosti modelirane su procjene, a ne podaci o emisijama koje su platforme izravno objavile ili izmjerile.
| Platforma | Procijenjene emisije po minuti korištenja | Procijenjene godišnje emisije po prosječnom korisniku | Usporediva vožnja benzinskim automobilom |
|---|---|---|---|
| TikTok | 2,921 g CO₂e | 48,49 kg CO₂e | oko 198 km |
| YouTube | 2,923 g CO₂e | 40,17 kg CO₂e | oko 164 km |
| 2,912 g CO₂e | 32,52 kg CO₂e | oko 133 km |
Razlike po minuti iznenađujuće su male. YouTube u ovom modeliranju čak neznatno nadmašuje TikTok.
Presudna razlika ne nastaje prvenstveno zbog emisije jedne jedine minute, nego zbog trajanja i učestalosti korištenja.
Greenly je za izračun za TikTok uzeo prosječno 45,5 minuta dnevnog korištenja. Viša vremena korištenja navedena u drugim tržišnim analizama, primjerice za određene dobne skupine ili pojedine zemlje, ne smiju se kombinirati s istom godišnjom brojkom emisija. Rezultat od 48,49 kilograma temelji se na pretpostavkama konkretnog modela tvrtke Greenly.
Time postaje vidljiv temeljni problem dizajna.
Ako više platformi po minuti korištenja stvara sličan otisak, sposobnost aplikacije da pozornost zadrži što dulje i sama postaje ekološki čimbenik.
TikTok je optimiziran za neprekidnu reprodukciju videa. Sljedeći se isječak pokreće automatski. Korisnici ne moraju donijeti aktivnu odluku da bi se učitao novi materijal. Feed nema prirodan kraj.
Svaka dodatna minuta pojedinačnom korisniku djeluje beznačajno.
U zbroju milijuna, pa i milijardi korisnika iz toga ipak nastaje veliko tehničko opterećenje.
Ekološki učinak stoga ne leži isključivo u pojedinačnom videu. Leži i u poslovnom modelu koji gospodarsku vrijednost stvara iz što dulje pozornosti.
Fizička stvarnost oblaka
Podatkovni centri sastoje se od tisuća servera, sustava za pohranu, mrežnih komponenti, napajanja i rashladnih uređaja.
Moraju funkcionirati bez duljih prekida. Sadržaji trebaju biti dostupni u svakom trenutku, neovisno o tome pristupa li korisnik feedu u Beču, Londonu, New Yorku ili Tokiju.
Ta dostupnost zahtijeva energiju.
Prema podacima Međunarodne agencije za energiju podatkovni su centri 2024. u svijetu potrošili oko 415 teravatsati struje. To je odgovaralo otprilike 1,5 posto globalne potrošnje struje. Do 2030. ta bi se potrošnja mogla više nego udvostručiti, na oko 945 teravatsati. Umjetna inteligencija važan je pokretač rasta, ali i klasične usluge u oblaku, videostreaming i druge digitalne primjene pridonose rastućoj potražnji.
Dio te dodatne potražnje pokriva se obnovljivim izvorima energije.
To, međutim, ne znači da se cjelokupna digitalna infrastruktura pogoni bez emisija.
IEA procjenjuje da struja koju podatkovni centri u svijetu fizički troše trenutačno oko 30 posto potječe iz ugljena, 27 posto iz obnovljivih izvora, 26 posto iz prirodnog plina i oko 15 posto iz nuklearne energije. Stvarni se miks znatno razlikuje ovisno o regiji.
Podatkovni centar može bilančno kupovati struju iz obnovljivih izvora, a istodobno biti priključen na lokalnu mrežu u kojoj u određenim dijelovima dana struju isporučuju plinske ili ugljene elektrane.
Zato je važno razlikovati bilančne klimatske ciljeve od fizičke opskrbe strujom pojedinog postrojenja.
Kad feed dosegne razmjere jedne države
iksHaus | KI-generiert nach redaktioneller Konzeption, 2026
Greenly je klimatski učinak povezan s TikTokom za SAD, Veliku Britaniju i Francusku u 2023. procijenio na oko 7,6 milijuna tona CO₂e.
Iz udjela tih zemalja u globalnoj korisničkoj bazi potom je izveden svjetski red veličine od oko 50 milijuna tona CO₂e.
Ta brojka nije službeno provjerena bilanca emisija tvrtki ByteDance ili TikTok. Riječ je o projekciji vanjskog savjetodavnog poduzeća koja ovisi o pretpostavkama o trajanju korištenja, energetskom miksu, podatkovnom prometu i radu podatkovnih centara.
TikTok dosad ne objavljuje dovoljno detaljne globalne podatke o energiji i emisijama da bi se ta procjena mogla u cijelosti i neovisno provjeriti.
Unatoč tom ograničenju brojka pokazuje mogući red veličine.
Greenly je procijenjenih 50 milijuna tona usporedio s ukupnim godišnjim emisijama stakleničkih plinova Grčke, koje su za 2023. procijenjene na oko 51,67 milijuna tona.
Dimenzija postaje vidljiva i u usporedbi s Finskom. Službene finske emisije stakleničkih plinova bez korištenja zemljišta iznosile su 2023. oko 41 milijun tona CO₂e. Takve usporedbe ipak služe samo za ilustraciju jer modelirana bilanca jedne platforme i nacionalni inventar emisija metodološki nisu istovjetni.
Problem stoga nije u tome da pojedinačni korisnik TikToka svake godine osobno pogoni malu elektranu.
Problem leži u skaliranju.
Relativno malo opterećenje po minuti umnožava se dugim vremenima korištenja, automatskom reprodukcijom videa i iznimno velikom korisničkom bazom.
Platforma osim toga treba struju tijekom reprodukcije.
Videozapisi se moraju prenijeti, višestruko pohraniti, obraditi, analizirati, moderirati, preporučiti i u različitim razinama kvalitete prenijeti svjetskim mrežama.
I treniranje i rad sustava za preporuke zahtijevaju računalnu snagu.
Ekološka bilanca feeda počinje mnogo prije trenutka u kojem se video pojavi na pametnom telefonu.
Transparentnost ostaje dio problema
ByteDance je najavio da će za svoje globalne aktivnosti do 2030. nabavljati isključivo struju iz obnovljivih izvora. TikTok osim toga upućuje na podatkovni centar u Norveškoj koji bi se trebao pogoniti lokalnom strujom iz obnovljivih izvora.
Takvi su koraci relevantni.
Oni ipak ne rješavaju temeljni problem transparentnosti.
Bez sveobuhvatnih javnih podataka o potrošnji struje, lokacijama, stvarnom energetskom miksu, nabavi hardvera, potrošnji vode i lancu vrijednosti točna globalna klimatska bilanca ostaje teško provjerljiva.
Vrijednosti tvrtke Greenly stoga se ne smiju tretirati kao konačni mjerni podaci.
One su prije svega naznaka koliko velik može postati nevidljivi ekološki otisak videoponude koja intenzivno troši pozornost.
Odgovornost se osim toga ne smije u cijelosti prebaciti na pojedinačne korisnike.
Čovjek može smanjiti osobno vrijeme pred zaslonom. Može gledati videozapise u nižoj kvaliteti, dulje koristiti uređaje ili isključiti automatsku reprodukciju.
Bitno veće odluke ipak su u rukama operatera platformi, tvrtki koje vode podatkovne centre, mrežnih operatera, proizvođača hardvera i političkih institucija.
Oni odlučuju kako se aplikacije oblikuju, koji se podaci pohranjuju, koliko se dugo zadržava pozornost, gdje nastaju podatkovni centri i kojom se strujom pogone.
Permacomputing: radikalna optimizacija kao politički odgovor
iksHaus | KI-generiert nach redaktioneller Konzeption, 2026
Spoznaja da digitalna infrastruktura nije ni nematerijalna ni neograničena pridonijela je nastanku tehnološkog protupokreta pod nazivom Permacomputing.
Permacomputing se oslanja na permakulturu.
Kao što permakultura industrijsku poljoprivredu ne želi samo učiniti učinkovitijom, nego i preispitati njezine temeljne pretpostavke o tlu, resursima i rastu, tako Permacomputing preispituje dominantnu kulturu računanja.
Pokret računala, memoriju, propusnost, energiju i mikročipove promatra kao ograničene materijalne resurse.
Suprotstavlja se tehnološkoj politici koja trajno povećavanje veličine modela, broja uređaja, rezolucije i proizvodnje podataka tretira kao sam po sebi razumljiv napredak.
Zajednica okupljena oko Permacomputinga izričito se opisuje kao politički i antikapitalistički projekt. Među njezine utjecaje spadaju degrowth, ekologija, anarhistički pristupi, dekolonijalno mišljenje i intersekcionalni feminizam.
Pritom ne postoji ni certificirani proizvod ni gotov „Permacomputing-kit“.
Permacomputing je prije svega poziv na ponovno promišljanje cjelokupne digitalne kulture.
Središnja načela glase, među ostalim:
održavati postojeći hardver,
minimizirati potrošnju resursa,
oblikovati sustave tako da budu popravljivi i razumljivi,
omogućiti offline funkcionalnost,
učiniti ovisnosti vidljivima,
integrirati obnovljive i biološke resurse,
i tehniku usmjeriti na dugotrajnu uporabu umjesto na brzu zamjenu.
Iz tih se načela mogu izvesti tri osobito važna praktična smjera.
Frugal Computing: računati s manje
Frugal Computing računalnu snagu ne tretira kao beskonačan resurs.
Središnje pitanje ne glasi:
Što možemo izgraditi uz maksimalno dostupnu snagu?
Ono glasi:
Koliko malo energije, memorije, podatkovnog prometa i hardvera trebamo da bismo pouzdano izvršili smislen zadatak?
To može značiti pisati manje programe, ukloniti nepotrebne skripte i razvijati web stranice bez trajnih animacija, sustava za praćenje ili automatski učitanih videozapisa.
Može značiti i jače komprimirati slike, davati prednost lokalnoj obradi i oblikovati aplikacije tako da rade i pri sporoj vezi.
Frugalna web stranica nije automatski primitivna.
Ona može svjesno odlučiti koje funkcije doista donose dodatnu vrijednost, a koje su dodane samo zato što su tehnički resursi bili naizgled besplatno dostupni.
Istraživanja o održivom računalstvu naglašavaju da se ne računa samo struja u pogonu. Proizvodnja novih uređaja također uzrokuje znatne emisije. Smislena klimatska strategija stoga mora uzeti u obzir i energetski učinkovit softver i dulje životne cikluse hardvera.
Frugal Computing time postavlja kulturno pitanje:
Mora li svako digitalno iskustvo biti visoke rezolucije, trajno dostupno, personalizirano i algoritamski optimizirano?
Ili digitalna kvaliteta može nastati i iz jednostavnosti, jasnoće i svjesnog ograničenja?
Salvage Computing: koristiti uređaje koji već postoje
iksHaus | KI-generiert nach redaktioneller Konzeption, 2026
Salvage Computing ide korak dalje.
Usredotočuje se na već proizvedeni hardver.
Osnovna je zamisao da se nove tehničke mogućnosti ne stvaraju automatski kupnjom novih uređaja, nego održavanjem, popravkom, preinakom i kreativnom ponovnom uporabom postojećih strojeva.
U svijetu postoje goleme količine ispravnih ili djelomično ispravnih računala, pametnih telefona, usmjerivača, zaslona i mikrokontrolera.
Mnogi se zbrinjavaju jer njihov izvorni softver više nije podržan, jer je pokvaren jedan jedini dio ili jer novije aplikacije postavljaju nepotrebno visoke zahtjeve.
Salvage Computing te uređaje ne promatra kao zastarjeli otpad.
Tretira ih kao već izvučene i proizvedene materijalne resurse.
Petnaest godina staro računalo može ponovno postati uporabljivo uz laganu Linux distribuciju, dodatnu radnu memoriju ili zamjenu medija za pohranu.
Stari pametni telefon može poslužiti kao lokalni zaslon, kao senzor, kao kamera ili kao offline alat za učenje.
Odbačeni usmjerivač može postati dio lokalne komunikacijske mreže.
Službeni Permacomputing wiki opisuje Salvage Computing kao praksu korištenja isključivo već postojećih računalnih resursa i izvlačenja najveće moguće koristi iz milijuna postojećih uređaja.
Iza toga stoji drukčija predodžba o tehničkoj skrbi.
Mikročipovi se ne tretiraju kao kratkotrajna potrošna roba.
Oni su složeni proizvodi od energije, sirovina, rada i globalnih opskrbnih lanaca.
Tko im produljuje vijek trajanja, ne smanjuje samo elektronički otpad. Odgađa i potrebu za dodatnim vađenjem sirovina i za novom proizvodnjom.
Collapse Computing: tehnika za nestabilnu budućnost
Collapse Computing najradikalniji je smjer unutar te rasprave.
Ne polazi od pretpostavke da će globalne elektroenergetske mreže, platforme u oblaku i opskrbni lanci zauvijek biti pouzdani i neograničeno rasti.
Umjesto toga pita:
Kako moraju biti oblikovani digitalni sustavi ako energije povremeno ponestane?
Kako ljudi komuniciraju kad trajna internetska veza nije dostupna?
Koji softver radi na slabom hardveru i uz česte nestanke struje?
Iz toga nastaju asinkroni komunikacijski sustavi, lokalne mreže, mali serveri na solarni pogon i aplikacije koje ne moraju stalno sinkronizirati podatke s udaljenim sustavima u oblaku.
Takav pristup nije nužno predviđanje potpunog društvenog sloma.
On je i oblik tehničke otpornosti.
Sustavi koji rade u ograničenim uvjetima mogu već danas biti relevantni za regije s nestabilnim elektroenergetskim mrežama, skupim podatkovnim vezama ili ograničenim pristupom novom hardveru.
Permacomputing time ne pokušava samo smanjiti emisije tehnologije.
Pokušava je učiniti manje ovisnom o modelu trajne ekspanzije.
Antiteza Silicijskoj dolini
Dominantni model Silicijske doline temelji se na skaliranju.
Više korisnika.
Više podataka.
Više računalne snage.
Više personaliziranih sadržaja.
Više uređaja.
Više vremena na platformi.
Permacomputing toj logici suprotstavlja ograničenje, popravljivost i dostatnost.
Dok korporacije grade goleme podatkovne centre za umjetnu inteligenciju i beskonačne videofeedove, male zajednice razvijaju lokalno vođene, energetski štedljive i razumljive sustave.
Skupine u okruženju kolektiva Hundred Rabbits primjerice eksperimentiraju s malom potrošnjom energije, radom izvan mreže i dugotrajnim softverskim alatima. Permacomputing, međutim, nije ograničen na određeni programski jezik, pojedinačni projekt ili određeni estetski smjer. Riječ je o široj zajednici prakse.
Neki projekti razvijaju web stranice na solarni pogon.
Drugi koriste ponovno upotrijebljenu elektroniku za lokalne servere.
Treći pak oblikuju web stranice čija složenost ovisi o trenutačno raspoloživoj energiji.
Ako elektroenergetska mreža snažno ovisi o fosilnim izvorima, slike se mogu smanjiti, animacije isključiti ili sadržaji isporučiti u laganijoj verziji.
Tehnologija time ne reagira samo na želje korisnika.
Reagira na ekološke uvjete.
Jedan noviji istraživački rad dokumentira primjerice preseljenje web stranice iz komercijalnog podatkovnog centra na samostalno vođeni server na solarni pogon sastavljen od ponovno upotrijebljene elektronike. Takvi pokusi pokazuju i potencijal i praktične poteškoće digitalne infrastrukture koja se svjesno kreće unutar materijalnih granica.
Digitalna tamna strana klimatskog aktivizma
Proturječnost između digitalnog aktivizma i digitalnog opterećenja okoliša ne može se u potpunosti razriješiti.
Klimatska kampanja može putem TikToka doprijeti do milijuna ljudi i pritom trošiti računalnu snagu, mrežni promet i krajnje uređaje.
To kampanju ne čini automatski bezvrijednom ili licemjernom.
Pokazuje samo da se politička komunikacija nikada ne odvija izvan materijalne infrastrukture.
Relevantno pitanje stoga ne glasi mogu li digitalni mediji biti potpuno bez emisija.
Ono glasi:
Koje digitalno korištenje stvara društvenu vrijednost koja opravdava njegovu potrošnju resursa?
A koje je korištenje razvijeno ponajprije zato da veže pozornost bez prirodnog kraja?
Video koji dokumentira lokalnu ekološku katastrofu ne može se izjednačiti sa satom automatskog scrollanja.
Oboje zahtijeva infrastrukturu.
No nemaju istu društvenu funkciju.
Ozbiljna ekološka rasprava o digitalizaciji mora stoga nadići individualno vrijeme pred zaslonom.
Mora uzeti u obzir poslovne modele, dizajn platformi, proizvodnju hardvera, energetske sustave i korporativnu odgovornost.
Mora pitati zašto bi aplikacije trebale zaokupiti što više pozornosti i zašto se dobici u učinkovitosti gotovo uvijek pojedu još većim korištenjem.
Tehnologija koja planet ne čini nevidljivim
Digitalni prostor nije bestežinski.
Svaki feed ima lokaciju.
Svaki se oblak sastoji od zgrada.
Svaki algoritam radi na hardveru.
Svaki pohranjeni video treba energiju, hlađenje i materijal.
Ta spoznaja ne traži da odustanemo od tehnologije.
Traži da je više ne tretiramo kao nematerijalnu.
Permacomputing ne nudi gotovo univerzalno rješenje.
Nudi drukčije polazno pitanje.
Ne:
Kako možemo omogućiti sve više digitalne aktivnosti?
Nego:
Koja je digitalna aktivnost smislena unutar ekoloških granica?
Taj pomak mijenja ulogu dizajna.
Minimalizam ne postaje samo vizualna estetika.
Postaje materijalna odluka.
Popravak ne postaje samo način za uštedu novca.
Postaje oblik ekološke odgovornosti.
Offline funkcionalnost ne smatra se tehničkim nazadovanjem.
Postaje oblik otpornosti.
Digitalna sjena time ne nestaje.
Ali postaje vidljiva.
Tek kada korisnici, dizajneri, tvrtke i političke institucije priznaju fizičku stvarnost feeda, digitalna tehnologija može početi služiti ljudima, a da pritom dosljedno ne skriva od njih svoju potrošnju resursa.