Akulturacija, integracija i asimilacija: u čemu je razlika?

Kada se ljudi presele u drugu zemlju, susreću se s drugim jezikom, drugim običajima, društvenim pravilima i načinom života. Ovaj susret može promijeniti ne samo ljude koji dolaze, već i zajednicu koja ih prima.

U javnoj raspravi pojmovi akulturacija, integracija i asimilacija ponekad se koriste kao da znače isto. Ipak, svaki od njih opisuje drugi aspekt odnosa između pojedinaca, njihove kulture podrijetla i njihova novog društvenog okruženja.

Ova razlika nije samo pitanje terminologije. Ako se integracija izjednačava s asimilacijom, mogli bismo pogrešno zaključiti da je osoba prihvaćena u društvu samo ako odustane od jezika, običaja ili identiteta koji su povezani s njezinim podrijetlom. Suprotno tome, ako se kulturna različitost smatra dokazom neuspjeha integracije, zanemarujemo činjenicu da ljudi mogu sudjelovati u zajedničkom društvu a da pritom ne postanu kulturno identični.

U psihologiji i istraživanju migracija akulturacija se stoga shvaća kao proces koji može dovesti do različitih ishoda, ovisno o osobnom iskustvu, društvenim odnosima i okvirnim uvjetima u kojima se odvija (Berry, 1997; Sam & Berry, 2010).

Akulturacija je proces kulturne i psihološke promjene koji nastaje kada ljudi ili skupine iz različitih kulturnih konteksta stupe u trajan kontakt. Promjene mogu obuhvatiti jezik, svakodnevne navike, vrijednosti, odnose i način na koji ljudi shvaćaju vlastiti identitet.

Osoba koja se, na primjer, preseli iz Hrvatske u Japan može početi učiti japanski, usvojiti određene društvene običaje i promijeniti način komunikacije u poslovnom okruženju. Istodobno možda i dalje govori hrvatski s obitelji, održava prijateljstva u Hrvatskoj i njeguje običaje koji su joj i dalje važni.

Akulturacija ne znači automatski napuštanje vlastite kulture podrijetla. Riječ je o širem procesu unutar kojeg se mogu razviti različiti odnosi prema kulturi podrijetla i kulturi društva primitka.

Te promjene nisu nužno jednostrane. Kulturni susreti mogu utjecati na svakodnevni život novopridošlica jednako kao i na institucije, radna mjesta i zajednice koje ih primaju. To ne znači da obje strane doživljavaju jednake promjene ili imaju jednaku društvenu moć. Akulturacija se odvija u posebnim uvjetima koji mogu biti obilježeni suradnjom, nejednakošću, diskriminacijom ili različitim oblicima institucionalne potpore (Sam & Berry, 2010).

Kanadski psiholog John W. Berry razvio je jedan od najpoznatijih teorijskih okvira za razumijevanje akulturacije. Model se temelji na dva pitanja:

• Koliko je pojedincu važno očuvati svoju kulturu podrijetla, identitet i običaje?
• Koliko je pojedincu važno sudjelovati u široj zajednici i graditi odnose s ljudima iz drugih kulturnih skupina?

Kombiniranjem tih dviju dimenzija Berry (1997) opisuje četiri strategije akulturacije.

Integracija podrazumijeva nastojanje da se očuvaju važni elementi vlastite kulture podrijetla i istodobno sudjeluje u društvu u kojem osoba živi.

Asimilacija se odnosi na orijentaciju prema kulturi društva primitka, popraćenu slabljenjem ili napuštanjem praksi povezanih s kulturom podrijetla.

Segregacija se odnosi na očuvanje kulture podrijetla uz istodobno ograničavanje sudjelovanja u široj zajednici ili kontakta s njezinim članovima.

Marginalizacija opisuje slabe veze i s kulturom podrijetla i s društvom primitka. Ova situacija može nastati u kontekstima isključenja ili diskriminacije, ali ne bi je trebalo automatski tumačiti kao svjesnu odluku pojedinca.

Ove kategorije korisne su za razumijevanje mogućih obrazaca prilagodbe, ali nisu krute oznake kojima se ljudi mogu uredno klasificirati. Ista osoba može aktivno sudjelovati u društvenom životu, zadržati obiteljski jezik, promijeniti neke običaje i u različitim životnim razdobljima drukčije se odnositi prema svojem identitetu.

Model također ne implicira da svi imaju istu slobodu da odaberu kako će se prilagoditi. Sposobnost da se očuva kulturni identitet i istodobno sudjeluje u društvu ovisi i o tome postoje li prepreke, diskriminacija i institucionalna ograničenja (Berry, 1997; Schwartz et al., 2010).

U Berryjevu modelu integracija podrazumijeva očuvanje kulture podrijetla uz istodobno sudjelovanje u novom društvu. U širem društvenom smislu integracija obuhvaća i pristup obrazovanju, zaposlenju, stanovanju, zdravstvenoj skrbi, pravima i društvenim odnosima.

Zamislite obitelj koja se iz Italije preselila u drugu zemlju. Članovi obitelji uče jezik novog okruženja, rade, šalju djecu u školu i sudjeluju u životu lokalne zajednice. Kod kuće, međutim, i dalje govore talijanski, njeguju obiteljske običaje i održavaju kontakt s rodbinom u zemlji podrijetla.

Takva obitelj ne mora birati između svojih kulturnih korijena i sudjelovanja u društvu. Njezini članovi mogu razviti osjećaj pripadnosti novom okruženju, a da pritom ne prestanu smatrati svoje podrijetlo važnim dijelom svojeg identiteta.

Međutim, integracija nije samo rezultat osobne motivacije. Ager i Strang (2008) identificiraju nekoliko međusobno povezanih područja važnih za integraciju, uključujući zaposlenje, stanovanje, obrazovanje, zdravlje, prava i društvene veze. To ukazuje na važnu razliku: iako se od ljudi može očekivati da nauče jezik i poštuju zakon, njihovo stvarno sudjelovanje ovisi i o tome imaju li pristup obrazovanju i radu, uživaju li pravnu sigurnost i mogu li izbjeći diskriminaciju.

Stoga integracija nije isto što i potpuna kulturna jednakost. Ljudi mogu dijeliti pravila društvenog suživota, sudjelovati u institucijama i ispunjavati obveze, a pritom zadržati različite jezike, običaje i oblike kulturnog izražavanja.

Asimilacija opisuje proces u kojem osoba sve više preuzima obrasce društva primitka, dok obilježja kulture podrijetla postupno slabe ili prestaju imati važnu ulogu u njezinu životu.

Primjer bi mogla biti osoba čija je obitelj migrirala prije nekoliko generacija. Ona govori jezik zemlje u kojoj je odrasla, sudjeluje u njezinu društvenom životu i jezik ili običaje svojih predaka više ne smatra važnim dijelom svojeg identiteta.

Taj se proces može odvijati tijekom jedne ili više generacija. Može biti povezan s osobnim odlukama, promjenama u obiteljskom životu i svakodnevnim odnosima. Može biti potaknut i društvenim pritiskom, primjerice kada osoba zaključi da se mora odreći svojeg jezika ili običaja kako bi bila prihvaćena.

Važno je razlikovati asimilaciju od asimilacionizma. Asimilacija opisuje proces kulturne promjene kod pojedinca ili skupine. Asimilacionizam je društveni ili politički pristup koji od manjinskih skupina očekuje ili zahtijeva da se odreknu svoje kulturne posebnosti i preuzmu obrasce većinskog društva.

Ta nam razlika pomaže odvojiti osobne odluke od pritiska koji ograničava mogućnost očuvanja kulturnog identiteta. Činjenica da netko više ne njeguje običaje svojih predaka sama po sebi ne govori nam je li to slobodan izbor, rezultat promijenjenih okolnosti ili posljedica društvenog pritiska.

Često se pretpostavlja da se ljudi iz kulturno sličnih sredina lakše integriraju od onih iz sredina koje se doživljavaju kao kulturno udaljenije. Sličnosti u jeziku, običajima ili svakodnevnim praksama doista mogu olakšati neke aspekte prilagodbe. Međutim, one nam ne dopuštaju da automatski zaključimo da će osoba biti prihvaćena ili uspješno integrirana.

Kulturno podrijetlo samo po sebi govori premalo o vrijednostima, sposobnostima, iskustvima ili spremnosti osobe na sudjelovanje u društvu. Unutar svake zemlje i kulturne zajednice ljudi se razlikuju prema generaciji, obrazovanju, obiteljskom okruženju, osobnom iskustvu i individualnim uvjerenjima.

Na primjer, ljudi iz iste zemlje mogu imati vrlo različita stajališta o ravnopravnosti spolova, religiji, LGBT osobama ili pravima osoba s invaliditetom. Takva stajališta ne mogu se pouzdano predvidjeti samo na temelju nacionalnog ili vjerskog podrijetla osobe.

To ne znači da kulturne razlike treba zanemariti. Različite društvene norme mogu otvoriti stvarna pitanja i zahtijevati dijalog, pregovore ili jasna zajednička pravila. Poštovanje kulturne raznolikosti ne znači prihvaćanje diskriminacije ili ograničavanja temeljnih prava. Isto tako, zaštita ljudskih prava ne zahtijeva da svi dijele isti jezik, iste običaje ili isti privatni način života.

Da bismo razumjeli integraciju, stoga je korisnije razmotriti stvarno ponašanje, dostupne mogućnosti i društvene uvjete nego unaprijed donositi zaključke na temelju podrijetla osobe. Integraciju oblikuje odnos između pojedinaca, zajednica i institucija, a ne samo kulturna udaljenost između dvaju okruženja.

Razlikovanje akulturacije, integracije i asimilacije omogućuje precizniju raspravu o migraciji. Akulturacija se odnosi na širi proces kulturne i psihološke promjene; integracija opisuje očuvanje aspekata vlastitog identiteta uz istodobno sudjelovanje u novom društvu; a asimilacija se odnosi na orijentaciju prema kulturi društva primitka uz slabljenje obilježja povezanih s kulturom podrijetla.

Ti se procesi ne odvijaju jednako kod svih ljudi niti su neovisni o društvenim okolnostima. Jezik, obrazovanje, zaposlenje, pravna sigurnost, društveni odnosi i iskustva diskriminacije mogu utjecati na mogućnosti osobe da sudjeluje u zajednici.

Pitanje integracije stoga nije samo koliko se promijenila osoba koja se doselila. Jednako je važno pitati kakve mogućnosti društvo pruža, kako se institucije odnose prema različitim skupinama i mogu li ljudi sudjelovati u zajedničkom životu a da pritom ne moraju izbrisati svaki aspekt svojeg podrijetla.

Završna misao

Integracija ne zahtijeva da svi postanemo isti. Zahtijeva da možemo sudjelovati u zajedničkom društvu, poštovati njegova pravila i ipak zadržati vlastito podrijetlo.

Napomena

Ovaj članak namijenjen je informativnim i obrazovnim svrhama. Koncepti i teorijski modeli koji su ovdje predstavljeni trebaju poduprijeti razumijevanje akulturacije i integracije; sami po sebi ne mogu objasniti iskustvo svakog pojedinca ili svake migrantske zajednice.

Izvori

Ager, A., & Strang, A. (2008). Understanding integration: A conceptual framework. Journal of Refugee Studies, 21(2), 166–191. https://doi.org/10.1093/jrs/fen016

Berry, J. W. (1997). Immigration, acculturation, and adaptation. Applied Psychology, 46(1), 5–34. https://doi.org/10.1111/j.1464-0597.1997.tb01087.x

Sam, D. L., & Berry, J. W. (2010). Acculturation: When individuals and groups of different cultural backgrounds meet. Perspectives on Psychological Science, 5(4), 472–481. https://doi.org/10.1177/1745691610373075

Schwartz, S. J., Unger, J. B., Zamboanga, B. L., & Szapocznik, J. (2010). Rethinking the concept of acculturation: Implications for theory and research. American Psychologist, 65(4), 237–251. https://doi.org/10.1037/a0019330