Zašto je strah opravdan

iks.haus | Generirano umjetnom inteligencijom na temelju uredničkog koncepta, 2026.

Trenutna istraživanja pokazuju da gotovo 48,4 posto mladih ljudi u dvadesetima izvještava o visokom stupnju klimatske anksioznosti. To je četiri puta više nego kod generacije “baby boomera”. Razlika nije u tome što su mladi osjetljiviji ili dramatičniji. Razlika je u tome tko će zapravo živjeti s posljedicama. Osobe rođene nakon 1995. godine naslijedit će svijet koji je pretvoren u termalnu komoru, a istovremeno se od njih očekuje da budu glavni pokretači transformacije.

Sabine Pahl, profesorica na istraživačkoj grupi za urbanu i ekološku psihologiju na Sveučilištu u Beču, vodi tim koji već godinama istražuje međusobni odnos između ljudi i okoliša. Njezino istraživanje pokazuje da svijest o “nevidljivim prijetnjama” (mikroplastika u tijelu, kemikalije u zraku, gubitak bioraznolikosti) stvara određenu vrstu anksioznosti povezanu s tjelesnom cjelovitosti. Drugim riječima, ne radi se samo o brizi za “planet”, već o brizi za vlastito tijelo, vlastito disanje, vlastiti život.

Beč se u posljednjih nekoliko godina etablirao kao jedno od europskih središta za ekološku psihologiju. Sveučilište u Beču i Bečki sveučilišni ekonomski fakultet (WU Vienna) rade paralelno, ali iz različitih perspektiva.

Tim predvođen Peterom Vandorom, Martinom Mehrwaldom i Fabianom Hoboditeschom na WU Viennau usredotočio se na presjek mentalnog zdravlja i socijalnog poduzetništva. Njihova najcitiranija studija, “Ne gledajte gore? Utjecaj uzora na klimatsku anksioznost i djelovanje u vezi s klimom”, otkrila je paradoks koji bi trebao zabrinuti sve one koji vjeruju da su uspješne priče automatski terapijske. Iako angažman s uzorima u aktivizmu za klimu povećava povjerenje u rješenja, on također povećava klimatsku anksioznost. Razlog? Razmišljanje o uzorima smanjuje kognitivnu udaljenost od krize i čini prijetnju osobnijom.

Ukratko, sve je jednostavnije: što više razmišljate o ljudima koji poduzimaju akcije, to manje možete sakriti iza udaljenosti.

iks.haus | Generirano umjetnom inteligencijom na temelju uredničkog koncepta, 2026.

Statistike pokazuju preciznu generacijsku distribuciju. Mlađa generacija (18 do 28 godina): 48,4 posto doživljava značajnu anksioznost. Milenijalci (29 do 43 godine): otprilike 32 posto. Generacija X (44 do 59 godina): otprilike 21 posto. Baby Boomers (60+): između 11 i 17 posto. To nisu neznatni brojevi. To odgovara gotovo polovici cijele generacije koja, prema austrijskim psihijatrijskim standardima, doživljava klinički relevantan stres povezan s klimom.

Ono što razlikuje racionalan strah od patološkog straha nije intenzitet. Razlika leži u izvoru. Tradicionalni strah često nastaje zbog izobliženog kognitivnog procesa. Klimatska anksioznost, s druge strane, proizlazi iz znanstvenog konsenzusa, vidljivih ekstremnih vremenskih događaja i objektivnog gubitka kontrole. Ako se bojite požara dok vam je kuća u plamenu, ne trebate terapiju. Potreban vam je vatrogasni aparat.

Studije koje su proveli istraživači u Beču pokazuju da mladi ljudi često putuju zrakom češće nego starije generacije, iako 41 posto njih smatra da bi letovi trebali biti oporezovani kako bi se zaštitilo okoliše ili ih trebali izbjegavati u potpunosti. To nije licemjerje. To je kognitivna disonanca u akciji: Neslaganje između onoga što znate i onoga što radite stvara stalni osjećaj krivnje koji se nagomilava i može se pretvoriti u disfunkcionalnu paralizu.

Jörg Matthes i njegov tim na Sveučilištu u Beču također pokazuju da je mlađa generacija izuzetno skeptična prema ekološkim tvrdnjama koje kompanije iznose. Konkretna obećanja kompenzacije, kao što je “jedna stabla posađena za svaki let”, izazivaju veću skepsu kod mladih ljudi nego kod starijih. Razlog? Mladi ljudi razumiju složenost ugljičnog ciklusa i prepoznaju “zeleno pranje” kao pokušaj da se odvratite pozornost od nužnosti sistemskog smanjenja emisija.

Studija provedena krajem 2024. i početkom 2025. godine usporedila je Beč i Milano u smislu percepcije klimatskih rizika i korištenja zelenih površina. Rezultat? Stanovnici Beča percipiraju urbane parkove kao nužnu zaštitnu zonu protiv stresa. Visoka funkcionalna i emocionalna vrijednost pripisana je blizini dvorca Schönbrunn, parka Stadtpark, parka Augarten i ogromnom broju manjih zelenih oaza koje se protežu od 2. do 22. okruga.

U Milanu, gdje je zelena infrastruktura nedovoljna, toplotni valovi povećavaju anksioznost jer stanovnici nemaju mjesta gdje bi mogli pobjeći od topline. Zelene površine bez sjene postaju “otočići topline” koje ljudi izbjegavaju. Nasuprot tome, Beč integrira otpornost na klimatske promjene i mentalno zdravlje u urbano planiranje. To znači da nije slučajno što možete osjetiti mir kada sjednete na klupu u parku Volksgarten. To je politika u akciji.

Postoji i tamna strana ove priče koja se rijetko spominje. Studija koja je obuhvatila više od 1000 osnivača društvenih poduzeća iz 47 zemalja, uključujući članove bečkog Impact Huba, otkrila je alarmantne stope iscrpljenosti. Mladi inovatori, motivirani klimatskim ciljevima, ne samo da osjećaju profesionalnu iscrpljenost. Oni osjećaju egzistencijalnu iscrpljenost: osjećaj da “ne rade dovoljno” u borbi protiv planetarne krize, čak i kada rade 70 sati tjedno.

Kvalitativni intervjui otkrivaju ponavljajući izraz: “Ako mi propadnemo, netko će patiti.” Ova vrsta hiper-odgovornosti često se hvali kao progresivna u društvu. U stvarnosti, uništava ljude.

Drugi austrijski nacionalni izvještaj o klimatskim promjenama (AAR2), pripremljen od strane Austrijskog panela za klimatske promjene (APCC), počeo je integrirati mentalno zdravlje u nacionalne strategijske izvještaje. Aktivna mobilnost u Beču, Grazu i Linzu, prema procjenama, može spriječiti između 27 i 58 smrtnih slučajeva na 100.000 stanovnika godišnje. Zdrava prehrana može smanjiti smrtnost povezanu s prehranom za 20 posto, a izolacija stambenih zgrada smanjuje energetsku siromaštvo i strah od ekstremnih vremenskih uvjeta u vlastitom domu.

iksHaus | KI-generiert nach redaktioneller Konzeption, 2026

iks.haus | Generirano umjetnom inteligencijom na temelju uredničkog koncepta, 2026.

Problem? Sustav obrazovanja, prema kvalitativnim anketama, nastavlja neuspješno pripremati mlade za emocionalne i praktične izazove krize. Učenici srednjih škola i budući učitelji izvještavaju o tri glavna problema: površan pristup temama, nedostatak praktične akcije i emocionalna zanemarenost u nastavnom planu i programu. Učenici uče o katastrofama, ali rijetko dobivaju alate za sudjelovanje u pronalaženju rješenja.

Možda je najvažnije otkriće bečkih istraživača ovo: Emocije poput ekološke ljutnje (Eco-Anger) su bolji prediktor sudjelovanja u kolektivnim akcijama nego sam strah. Kada se strah prepozna kao signal empatije i brige, prestaje biti teret. Postaje gorivo.

To znači: Pitanje nije “Kako se riješiti klimatske anksioznosti?”. Pitanje je: “Kako je usmjeriti u akcije koje ne uništavaju one koji poduzimaju akcije?”.

Tri preporuke iz istraživanja:

Komuniciranje s drugima smanjuje osjećaj izolacije. Lokalna akcija pomaže u suočavanju s očekivanjima, jer “velika slika” može preplaviti čak i najsnažnije. Strukturirani sustavi podrške (terapija, grupe podrške, sindikati za aktiviste za klimu) su ključni za one koji su najaktivniji.

Anksioznost zbog klimatskih promjena neće nestati. Naprotiv, ona će nastaviti rasti, posebno s povećanom učestalošću ekstremnih vremenskih događaja. Međutim, bečki istraživači jasno navode: Strah je opravdan, tjeskoba je legitiman osjećaj, a rješenje nije u individualnoj terapiji, već u sistemskoj promjeni.

Drugim riječima: Ako ste uplašeni, primjećujete znakove. Jedino pitanje je, što ćete učiniti s tim znanjem?