Ograničenja i vezanost: Kada bliskost traži sigurnost

Ljudi ne reagiraju isključivo na ono što se događa u trenutku.

Veliki dio našeg mentalnog života organiziran je oko predviđanja, planiranja i ideja o budućnosti.

Kada mladi čovjek počne studirati, on ne samo da investira u svoje obrazovanje. On također investira u određenu viziju svog budućeg života.

Kada netko ulazi u partnerski odnos, on ne samo da živi tu trenutnu vezu. Često se pojavljuje i unutarnja slika zajedničke budućnosti.

Kada brinemo o svom zdravlju, štedimo novac ili planiramo putovanje, ponašamo se kao da je određena budućnost dovoljno vjerojatna da opravdava ulaganje energije u nju danas.

Ove zamisljene budućnosti nisu samo iluzije.

One daju smjer našim odlukama. One nam pomažu razumjeti trenutne napore, odgoditi potrebe i stvoriti vezu između našeg sadašnjeg života i osobe koju želimo postati.

Stoga, gubitak budućnosti može biti jednako bolan kao i gubitak nečega što već postoji u sadašnjosti.

Kada bolest promijeni naše mogućnosti, koje su bile važne za nas, ne gubimo samo pojedinačne planove. Gubitak je i dio priče o tome tko smo vjerovali da ćemo postati.

Američka obiteljska terapeutkinja, profesorica i istraživačica Pauline Boss razvila je koncept nejasnog gubitka, poznat i kao “nejasni gubitak” na engleskom.

Taj termin opisuje situacije u kojima je gubitak stvaran, ali ga je teško jasno definirati ili ograničiti.

Kod kronične bolesti i invaliditeta, osoba može istovremeno posjedovati nešto i istovremeno izgubiti dio toga.

Tijelo je još uvijek prisutno, ali više ne funkcionira na isti način.

Odnosi nastavljaju se, ali su se promijenili.

Profesionalna karijera nastavlja se, ali možda ne u prvobitno planiranom obliku.

Život nastavlja teći, ali ne onako kako je osoba koja je pogođena očekivala.

Ova istovremenost čini gubitak toliko teškim.

Ne postoji jasna granica između onoga što ostaje i onoga što je izgubljeno. Osoba se nalazi između dvije stvarnosti: budućnosti koja više ne djeluje moguća, i jedne nove stvarnosti koja još nije preuzela prepoznatljiv oblik.

Odnos s vlastitim tijelom također može postati proturječan.

To je i dalje isto tijelo.

Ipak, možda više ne djeluje kao vlastito tijelo.

Osoba može tugovati za tijelom koje još uvijek posjeduje.

U ovom prostoru neizvjesnosti, tuga nema jasnog objekta. Ljudi osjećaju da nešto boli, ali ponekad jedva mogu objasniti što su izgubili.

Kada ljudi govore o kroničnim bolestima, često se fokusira na fizičke simptome.

Međutim, psihološki stres često nastaje zbog gubitaka koji se razvijaju oko bolesti.

Osoba može izgubiti osjećaj spontanosti, jer svaki izlaz zahtijeva pripremu.

Može izgubiti profesionalni dio svoje identiteta koji je gradio godinama.

Može izgubiti osjećaj fizičke sigurnosti ili povjerenje u vlastito tijelo.

Društvene uloge također se mogu promijeniti.

Mogućnost pružanja podrške drugima, putovanja sama, preuzimanja određenih zadataka ili sudjelovanja u aktivnostima koje su se nekada smatrale samorazumljivima, može biti ograničena.

Ponekad se mijenja i iskustvo neovisnosti.

To ne mora nužno značiti da osoba postane potpuno ovisna. Čak i potreba za češćim traženjem pomoći ili planiranjem više vremena za svakodnevne zadatke može izazvati promjenu u prethodnoj samopoimanju.

Takvi sekundarni gubitci rijetko se događaju istovremeno.

Često se pojavljuju postupno. Stoga, žal ne slijedi strukturiran ili predvidiv tijek.

Žal nije recept.

On ne mora uključivati sve navodno tipične faze i ne napreduje uvijek od jasnog početka do konačnog zaključka.

U slučaju dijagnoze, ovaj proces može biti posebno složen jer se stvarnost bolesti, životne okolnosti i osobne prioritete nastavljaju mijenjati.

Osoba može vjerovati da je prihvatila svoju bolest, a kasnije se suočiti s novim ograničenjima koja ponovno očituju stare gubitke.

To nije dokaz da je proces prilagodbe propao.

To je prirodna posljedica da život ne stoji, čak ni nakon dijagnoze.

Jedna od najčešćih ideja o žalovanju je da ga se na kraju mora definitivno prebroditi.

Kao da postoji točka nakon koje bi osoba trebala biti u potpunosti pomirena sa svojim gubitkom.

Iskustva s kroničnim bolestima često pokazuju drugačnu sliku.

Nove životne faze daju starim gubicima novo značenje.

Mladi ljudi koji su se prilagodili svojoj bolesti mogu ponovno doživjeti žal kada se vrati želja za djecom.

Osoba koja je prihvatila ograničenja u svom profesionalnom životu može doživjeti novi osjećaj gubitka kada kolege ostvaruju ciljeve koji su nekada bili dio vlastitih životnih planova.

Rođendani, vjenčanja, promjene u karijeri, fizično propadanje ili nove društvene uloge mogu ponovno aktivirati sjećanja na izgubljenu budućnost.

Žal se vraća ne zato što osoba nije prihvatila stvarnost.

U konačnici, vraća se jer se život promijenio, a gubitak dobiva drugačije značenje u novim okolnostima.

S gledišta pronalaženja smisla, ovo nije regresija.

To je nastavak procesa prilagodbe koji mora reagirati na nove uvjete.

Robert A. Neimeyer, američki klinički psiholog i psihoterapeut, jedan je od najutjecajnijih suvremenih teoretičara u području istraživanja žalovanja.

On je predložio da se žalovanje ne treba razumjeti isključivo kao emocionalni proces.

Žalovanje je također proces ponovne procjene smisla.

Gubitak narušava način na koji razumijemo sebe, druge ljude i svijet.

Prijašnja životna priča se odjednom više ne može adekvatno objasniti novoj stvarnosti. Dogodaji, ciljevi i odluke koji su ranije bili smisleno povezani, gube svoju poznatu redoslijed.

Stoga je žalovanje također pokušaj stvaranja novog okvira unutar kojeg život može ponovno steći smisao.

Ovaj aspekt je posebno važan u kontekstu kroničnih bolesti i invaliditeta.

Problem nije samo u tome što su određene mogućnosti izgubljene.

Osoba koja je pogođena mora se reorientirati u svijetu koji više ne izgleda isto kao prije.

Tko sam ja ako više ne mogu raditi ono što me je ranije definiralo?

Kako izgleda moj život ako se moji planovi ne mogu ostvariti na očekivani način?

Što znače uspjeh, bliskost, neovisnost ili ispunjen život u ovim novim uvjetima?

Ne postoje univerzalni odgovori na ova pitanja.

Svaka osoba mora razviti vlastite odgovore. Upravo zbog toga je proces žalovanja različit za svaku osobu.

Izraz “prihvaćanje” ponekad stvara lažan dojam da osoba mora prestati žalovati ili potpuno odustati od svojih prethodnih želja.

Međutim, prihvaćanje ne znači odobravanje onoga što se dogodilo.

Također ne znači retroaktivno opisivanje gubitka kao nužnog, smislenog ili pozitivnog.

Prihvaćanje znači biti spreman vidjeti stvarnost onakvu kakva jest, bez stalnog borbe protiv činjenice da se dogodilo nešto što niste željeli.

Tek tada se pitanje može promijeniti.

Umjesto isključivo:

“Kako mogu vratiti svoj život, život koji sam izgubio?”

Već:

“Kako mogu živjeti u stvarnosti koja je sada moja?”

Ova promjena ne uklanja bol.

Međutim, otvara prostor za mogućnosti koje možda nisu bile vidljive tijekom borbe protiv stvarnosti.

Stoga, prihvaćanje nije isto kao predaja.

Predaja proglašava budućnost za gotovom.

Prihvaćanje prepoznaje trenutna ograničenja i, istovremeno, omogućuje traženje budućnosti koja se zapravo može živjeti pod tim uvjetima.

Heinz von Foerster, austrijsko-američki fizičar, filozof i kibernetičar, jedan od najvažnijih osnivača druge reda kibernetike, rođen je i radio u Beču.

Njegov rad je utjecao, između ostalog, na psihoterapiju, obiteljsku terapiju, konstruktivizam, teoriju sustava, epistemologiju i razvoj umjetne inteligencije.

Njegov etički imperativ može se formulirati ovako:

Djelujte na način koji povećava broj mogućnosti.

Kada osoba izgubi dio svoje zamišljene budućnosti, pažnja se razumljivo u početku usmjerava na ono što više nije moguće.

U ranim fazama prilagodbe, ovo je teško izbjeći.

Gubitak mora biti priznat. Potreban mu je naziv i mjesto u vlastitoj priči.

Međutim, dugoročna prilagodba nije samo o priznanju izgubljenih mogućnosti.

Ovo također uključuje postepeno otkrivanje mogućnosti koje još uvijek postoje ili mogu nastati u novim uvjetima.

To ne znači da će nova budućnost biti ista kao stara.

Niti ne znači da će automatski biti bolja.

Ali može biti realna.

Ova nova budućnost može uključivati odnose, pripadnost, kreativnost, ljubav, doprinos i smisao, čak i ako njen oblik odstupa od onoga što je osoba možda očekivala u prošlosti.

Ovo ne postaje proces u kojem se izgubljena budućnost treba zaboraviti.

Umjesto toga, postaje proces u kojem se odnos prema toj budućnosti mijenja, tako da, uz gubitak, druge staze postupno postaju vidljive.

Možda je jedna od najvećih pogrešaka u suočavanju s kroničnom bolešću i invaliditetom pretpostavka da je cilj što brže prestati tugovati.

Tuga nije suprotnost prilagodbi.

Često je to način na koji osoba prepoznaje koliko je važan ono što je izgubljeno.

Osoba koja tuguje za životom koji nije življen ne mora nužno biti nesretna zbog svog trenutnog života.

Ljubav prema sadašnjem životu i tuga za drugačijom mogućom budućnošću mogu koegzistirati.

Tek kada osoba koja je pogođena više ne mora boriti se protiv vlastite tuge ili pokušavati je što brže “riješiti”, može se stvoriti prostor za nešto novo.

Ne nužno za optimizam.

Ne nužno za sreću.

Ali možda za mogućnost da se život ponovno otvori budućnosti.

Možda ne u odnosu na prvotno planiranu budućnost.

Ali u odnosu na budućnost koja se još uvijek može živjeti.