Nomofobija i strah od ostanka bez mobilnog telefona

Psihološka veza s pametnim telefonom ne može se objasniti samo vremenom korištenja. Jedna osoba može koristiti uređaj deset sati za posao i i dalje biti u stanju da ga lako izbjegava nekoliko sati. Druga osoba, iako provodi znatno manje vremena ispred ekrana, reagira jako već na slabost baterije, prekid veze ili neodgovorenu poruku.

Razlika leži u funkciji koju uređaj obavlja.

Danas je pametni telefon više od telefona, kamere ili računala. On nam pokazuje je li netko mislio na nas. Pruža nam brze odgovore, organizira naš svakodnevni život, pohranjuje uspomena i čini važne ljude gotovo stalno dostupnima. Mnoge od ovih funkcija djeluju zajedno: smanjuju neizvjesnost.

Ako ne znamo put, otvaramo kartu. Ako se pitamo je li netko odgovorio, provjeravamo poruke. Ako se osjećamo sami, otvaramo chat ili feed na društvenim mrežama. Ako se bojimo zaboraviti nešto važno, provjeravamo kalendar.

Ove radnje nisu automatski problematične. U početku pokazuju koliko su pametni telefoni postali korisni. Problem nastaje kada mozak nauči da je najbrži način da se izbjegne bilo koja neugodna situacija uvijek isti: posegnuti za telefonom.

Postupno, tada ga više ne koristimo osim ako nam je zaista potreban neki podatak ili funkcija. Koristimo ga i kada smo dosadni, napeti, nesigurni ili ne možemo podnijeti ni trenutak tišine.

Pravi strah često nije povezan s gubitkom samog uređaja. On je povezan s privremenom izgubom alata koji obećava povezanost, kontrolu i emocionalnu sigurnost.

Posegnuti za pametnim telefonom može zapravo biti umirujuće. Nova poruka odvlači pažnju. Video prekidaje neugodnu misao. Pretraga daje osjećaj da možemo ponovno preuzeti kontrolu nad neizvjesnom situacijom.

Međutim, trenutno olakšanje nije isto kao trajno rješenje.

Osjećaj često ne nestaje. On jednostavno postane tiši, jer je pažnja usmjerena na ekran. Pametni telefon mijenja naše iskustvo, bez da nužno mijenja temeljne uzroke anksioznosti, usamljenosti ili napetosti.

Kada se ovaj obrazac ponavlja često, postaje navika. Svaki put kada provjerimo telefon, smanjuje se unutarnja nemirnost, a mozak pohranjuje jednostavnu vezu: ako se osjećate nelagodno, posegnite za pametnim telefonom.

U početku, ovo se događa svjesno. Kasnije, ruka gotovo automatski ide prema uređaju. Otvorimo vijesti prije nego što uopće shvatimo da smo dosadni ili napeti.

Kao rezultat, gube se male, ali važne životne iskustva. Oni koji svakog trenutka čekanja ispunjavaju sadržajem, malo uče o tome da dosada može proći sama od sebe. Oni koji odmah zaustavljaju svaku neizvjesnost pretraživanjem, imaju manje prilika da osjete da ne mora svako pitanje biti odmah odgovoreno.

Čak i u odnosima, pametni telefon može postati izvor stalnog osjećaja sigurnosti. Online status, potvrde o pročitanoj poruci i brze poruke stvaraju osjećaj da su druge osobe uvijek dostupne. Ako nema odgovora, počinje se razmišljati: Jesam li rekao nešto pogrešno? Je li osoba ljuta? Zašto je poruka pročitana, ali nije odgovorena?

Tehnologija nije stvorila ove neizvjesnosti. Ona ih je učinila vidljivijima i izravnijima. Za osobe koje su posebno osjetljive na odbacivanje ili emocionalnu udaljenost, pametni telefon može postati svojevrsno digitalno osiguranje odnosa.

Rasprave o digitalnom zdravlju često se fokusiraju na mjerljive brojke. Koliko sati provodimo online? Koliko često otključavamo pametni telefon? Koliko obavijesti primamo dnevno?

Ovi podaci mogu biti korisni, ali ne objašnjavaju zašto koristimo uređaj.

Dvije osobe mogu imati isti iznos vremena provedenog ispred ekrana, a ipak razviti potpuno drugačiji psihološki odnos sa svojim telefonom. Stoga, važno pitanje nije samo: Koliko često posežem za svojim pametnim telefonom? Već je: Što se događa u meni kada ne mogu do njega?

Otvaramo li poruke jer zaista očekujemo važne informacije, ili zato što nam je teško podnijeti čekanje? Koristimo li društvene mreže iz interesa, ili pokušavamo brzo prekinuti osjećaje usamljenosti, nesigurnosti ili dosade?

Promjena ne mora nužno početi zabranama. Ona počinje promatranjem.

Mali eksperiment može pomoći u tome. Stavite svoj pametni telefon u zatvorenu vrećicu na dvadeset minuta. Sjednite u park, kavanu, tramvaj ili čekaonicu. Ponesite knjigu, novine ili časopis. Čitajte nekoliko minuta, a zatim pogledajte oko sebe.

Promatrajte kada druge osobe automatski posežu za svojim telefonima. Tijekom vremena čekanja, u pauzama u razgovoru ili čim se nešto ne dogodi nekoliko sekundi.

Zatim promatrajte sebe. Postaje li vaša ruka nemirna? Želite li provjeriti jeste li dobili poruku? Doživljavate li dosadu, znatiželju ili blagi unutarnji pritisak?

Cilj ovog eksperimenta nije odbaciti pametni telefon. Riječ je o tome da prepoznamo koju funkciju on obavlja u određenom trenutku.

Možda štiti od dosade. Možda pruža osjećaj sigurnosti u odnosima. Možda pomaže izbjegavati neugodne misli. Tek kada ova funkcija postane vidljiva, mogu se pojaviti druge oblike interakcije.

Pametni telefon ne mora nestati iz naših života. Trebao bi postati alat koji svjesno koristimo, a ne emocionalni regulator za koji automatski posežemo.

Stoga, možda je najvažnije pitanje: “Mogu li živjeti bez svog pametnog telefona?”

Ali, prije svega: Što postaje moguće kada više ne trebam svoj pametni telefon kako bih se osjećao emocionalno sigurno?