Gen Z: Roditelji koji su ih oblikovali?

Veliki povijesni događaji ne djeluju samo svojim neposrednim posljedicama. Rat, glad, ekonomska kriza, migracije ili politička represija mijenjaju način na koji ljudi doživljavaju sigurnost, odnose, autoritet i budućnost. Kada ti ljudi postanu roditelji, njihova iskustva ulaze u obitelj.

To ne znači da se povijesni događaj jednostavno “prenosi” s roditelja na dijete.

Rat se ne prenosi.

Ono što se prenosi je način na koji je rat promijenio ljude.

Roditelj koji je odrastao u oskudici može pridavati poseban značaj sigurnosti. Roditelj koji je doživio kaos može naglasak staviti na red. Roditelj koji je izgubio voljene može postati izrazito zaštitnički nastrojen. Roditelj koji je odrastao u autoritarnom sustavu može željeti svojoj djeci pružiti više slobode nego što je sam imao.

Upravo je to razlog zašto međugeneracijska transmisija nije samo ponavljanje.

Može biti kontinuitet, ali i reakcija.

Istraživanja o međugeneracijskoj transmisiji roditeljstva pokazuju da se obrasci roditeljstva mogu prenositi s generacije na generaciju, a istovremeno postoji značajan prostor za promjene. Ljudi ne moraju nužno ponavljati način roditeljstva koji su doživjeli od svojih roditelja. Ponekad ga svjesno mijenjaju.

Istraživanja obitelji pogođenih Drugim svjetskim ratom pokazuju ovu složenost posebno jasno. U nizozemskim obiteljima iskustva iz rata mogu biti povezana s poteškoćama koje se pojavljuju u kasnijim generacijama, ali se mogu prenositi i otpornost i prilagodljivi obrasci. Obiteljski odnosi i komunikacija između generacija igraju važnu ulogu u ovom procesu.

Stoga povijest ne dopire do djeteta izravno.

Ona ulazi u odnos između roditelja i djeteta.

Generacija preživjelih

Europski roditelji koji su odgajali djecu nakon Drugog svjetskog rata uglavnom su živjeli u društvima u kojima su oskudica, fizički rad, disciplina i nesigurnost bili neposredna stvarnost.

U takvom je kontekstu važnost poslušnosti lako razumljiva.

Kada je svijet opasan, predvidivost postaje vrijednost.

Kada su resursi oskudni, odgađanje zadovoljstva postaje nužnost.

Kada obitelj mora funkcionirati u teškim uvjetima, pravila mogu imati vrlo specifičnu svrhu.

Takav model roditeljstva ne bi trebao biti idealiziran. Autoritet je često bio povezan s grubošću, emocionalnom nedostupnošću, fizičkim kažnjavanjem i vrlo malo prostora za autonomiju djece.

Međutim, važno je razumjeti njegovu funkciju.

Roditelj nije nužno govorio “Moraš me slušati” samo zato što je uživao u korištenju vlasti.

Ponekad je živio u društvenom sustavu u kojem je poslušnost bila povezana sa sigurnošću.

Generacija koja je odlučila raditi drugačije

Ovdje se pokazuje jedan od najzanimljivijih psiholoških mehanizama međugeneracijske transmisije.

Djeca takvih roditelja mogu doći do zaključka:

“Ne želim biti poput svojih roditelja.”

Ovo je poznati oblik reaktivnog procesa: osoba konstruira svoj identitet djelomično u suprotnosti s obrascima iz kojih je potekla.

Ako je prethodna generacija bila stroga, nova generacija postaje tolerantnija.

Ako se osjećaji nisu izražavali, nova generacija naglašava emocionalnu otvorenost.

Ako se djecu nije slušalo, nova generacija ih počinje slušati.

Ako se odluke nisu objašnjavale, nova generacija ih počinje objašnjavati.

Ovdje se događa nešto važno: promjena u roditeljstvu nije samo rezultat novih teorija o djeci. To je i emocionalni odgovor generacije na iskustvo vlastitog djetinjstva.

U drugoj polovici dvadesetog stoljeća ovaj se proces poklopio s mnogo širim društvenim promjenama.

Obitelj je postala manje hijerarhijska.

Mišljenja djece dobila su veću legitimnost.

Roditelji su sve više objašnjavali pravila, umjesto da ih samo nameću.

O odlukama se sve više pregovaralo.

Istraživanja u različitim europskim društvima dokumentiraju upravo ovu dugoročnu promjenu. U Švedskoj usporedba triju kohorta pokazala je značajan pad direktivne roditeljske kontrole i razvoj prema ravnopravnijim obiteljskim odnosima.

Analize vrijednosti u Francuskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i Švedskoj također pokazuju dugoročni trend prema većem prihvaćanju prioriteta dobrobiti djeteta.

Bila je to važna civilizacijska promjena.

Dijete više nije bilo samo objekt roditeljskih odluka.

Dijete je postalo subjekt unutar odnosa.

No, upravo ovdje počinje važna razlika.

Autonomija nije isto što i nedostatak granica

Suvremena razvojna psihologija ne daje nam razloga da autonomiju djeteta smatramo problemom.

Naprotiv.

Velika meta-analiza, objavljena 2026. godine, uključila je 404 studije iz 53 zemlje i pokazala je da je roditeljska podrška autonomiji povezana s nižom razinom internaliziranih i eksternaliziranih problema kod djece i adolescenata.

Drugim riječima, roditelj koji dopušta djetetu da donosi odluke, potiče inicijativu i poštuje mišljenje djeteta, ne čini ništa loše.

Problem nastaje kada se postavi drukčija jednadžba:

Autonomija = bez granica.

To nije isto.

Roditelj može reći:

“Razumijem da to želiš.”

i zatim:

“Ali odlučio/la sam da to trenutno nije moguće.”

To nije autoritarizam.

To je roditeljska odgovornost.

Od “Ja odlučujem” do “Ti odlučuješ”

Ovo je možda najvažnija točka u cijelom procesu.

Tradicionalni autoritet kaže:

“Ne, jer sam ja roditelj.”

Demokratizirani roditelj kaže:

“Želim čuti što misliš.”

Međutim, postoji i treća mogućnost:

“Ti odlučuješ.”

Na prvi pogled, ova rečenica izgleda kao kulminacija demokracije.

Međutim, dijete nije automatski sposobno donijeti svaku odluku samo zato što ima pravo sudjelovati u donošenju odluka.

Razvoj uključuje postupno preuzimanje odgovornosti.

Kada roditelj pruža djetetu mogućnosti izbora unutar okvira koji je prikladan za njegovu dob i razvojnu fazu, on potiče autonomiju.

Kada roditelj odustane od ovog okvira jer ne želi sukob, on možda radi nešto potpuno drugačije.

To više nije samo poticanje autonomije.

To može postati prebacivanje odgovornosti.

Zašto bi roditelj to učinio?

Jedan od mogućih mehanizama je izbjegavanje sukoba.

Postavljanje granice gotovo neizbježno stvara određenu razinu frustracije.

Dijete može biti ljuto.

Može plakati.

Može reći da je roditelj nepravedan.

Roditelj tada mora podnijeti to što je dijete privremeno nezadovoljno njim.

To je psihološki zahtjevna vještina.

Ako roditelj interpretira frustraciju djeteta kao dokaz da šteti djetetu, granica postaje emocionalno prijeteća.

Tada može nastati niz događaja:

Dijete postaje frustrirano → roditelj se osjeća krivim → roditelj popušta → sukob jenjava → roditelj osjeća olakšanje.

Ako se ovaj obrazac ponavlja, može doći do negativnog pojačanja.

Roditelj uči da je popuštanje najbrži način da smanji vlastitu nelagodnost.

Istovremeno, dijete uči nešto drugo:

Povećanje emocionalnog intenziteta može promijeniti roditeljsku odluku.

To ne znači da roditelji svjesno manipuliraju svojom djecom, niti da djeca svjesno manipuliraju svojim roditeljima.

To je proces učenja koji se odvija unutar odnosa.

I upravo je zato korisnije govoriti o obrascu interakcije nego o roditeljskoj krivnji ili krivnji djeteta.

Kada zaštita postaje pretjerana zaštita

Sličan mehanizam može biti pokrenut roditeljskom zaštitničkom funkcijom.

Roditelj koji je sam doživio nesigurnost, možda želi da njegovo dijete nikada ne doživi ono što je on doživio.

To može dovesti do vrlo toplog i zaštitničkog roditeljstva.

Međutim, zaštita može prijeći granicu.

Kada roditelj sustavno uklanja prepreke, frustracije i posljedice iz života djeteta, dijete ima manje prilika da razvije vlastitu sposobnost da se nosi s njima.

To je jedan od razloga zašto suvremena literatura razlikuje podršku autonomiji od pretjerane uključenosti i kontrole.

Paradoks je da roditelj može biti jako uključen, a istovremeno vrlo slab kada je riječ o postavljanju granica.

Ovo je karakteristika suvremenog roditeljstva koja se ne može adekvatno opisati jednostavnom razlikom između “strogog” i “popustljivog” roditeljskog stila.

Intenzivno roditeljstvo i strah od pogrešaka

Suvremeni roditelji također se suočavaju s potpuno novim problemom: gotovo neograničenim pristupom informacijama o roditeljstvu.

Psihologija, pedagogija, društvene mreže, web stranice o roditeljstvu i stručni savjeti mogu stvoriti dojam da postoji “pravi” odgovor na svaku odgojnu odluku.

Roditeljstvo se tako može pretvoriti u projekt usmjeren na optimizaciju djeteta.

Roditelj više nije odgovoran samo za sigurnost djeteta.

Može početi osjećati odgovornost za emocionalno stanje djeteta, samopoštovanje, obrazovanje, društvene odnose, buduću karijeru i psihološku otpornost.

U takvom kontekstu postavljanje granica može postati zastrašujuće.

Što ako sam pogriješio?

Što ako sam povrijedio dijete?

Što ako to ima dugoročne posljedice?

Što ako nisam dovoljno dobar roditelj?

Paradoksalno, što više roditelj vjeruje da je odgovoran za dobrobit djeteta, to je vjerojatnije da će pokušati ukloniti sve što bi dijete moglo doživjeti kao neugodno.

Generacija Z stoga nije generacija koja se može objasniti jednim jedinim obilježjem.

To je generacija koja je odrasla u društvu u kojem su autonomija, individualnost, emocionalni izražaj i osobni izbori postali snažne kulturne vrijednosti.

To nije samo rezultat njihovih roditelja.

Na to su utjecali i digitalne tehnologije, društvene mreže, promjene u obrazovnom sustavu, gospodarska nestabilnost, individualizacija i širi društveni kontekst.

Roditeljstvo je, međutim, jedan od središnjih mikrosustava u kojem se ove društvene promjene svakodnevno provode.

Ako je član Generacije Z odrastao u obitelji u kojoj se njegovo mišljenje dosljedno uzimalo u obzir, to samo po sebi nije problem.

Ako je naučio pregovarati, to nije nužno problem.

Ako je imao pravo reći “ne”, to nije problem.

Međutim, ako je istodobno naučio da svaka frustracija mora biti eliminirana, da je svaka odluka otvorena za pregovore i da se svako roditeljsko “ne” može preispitati, onda se suočavamo s potpuno drugačijim razvojnim kontekstom.

I upravo to treba istražiti.

Stoga bi bilo metodološki pogrešno zaključiti da su određene karakteristike Generacije Z rezultat “lošeg roditeljstva”.

Takav zaključak bi ignorirao složenost razvoja.

Mnogo je zanimljivije postaviti pitanje:

Kako je povijesna promjena u roditeljskom autoritetu promijenila iskustvo odrastanja?

I konkretnije:

Što se događa kada se povijesno utemeljena korekcija autoritarnog roditeljstva nastavlja kretati prema modelu u kojem postaje sve teže roditeljima donositi odluke koje su dio njihove odgovornosti za razvoj?

Ovo pitanje ne zahtijeva nostalgiju za starim oblikom autoriteta.

Naprotiv.

Možemo odbaciti autoritarizam, a istovremeno braniti roditeljski autoritet.

Možemo priznati pravo djeteta na vlastiti glas, a istovremeno priznati pravo i odgovornost roditelja da kaže “ne”.

Možemo podržati autonomiju, a da pritom ne odustanemo od strukture.

Značajne povijesne promjene ne proizvode automatski određenu vrstu osobe.

Rat ne proizvodi “stroge roditelje”.

Mir ne proizvodi “popustljive roditelje”.

Demokratizacija ne proizvodi “razmaženu djecu”.

Takve bi tvrdnje bile previše pojednostavljene.

Međutim, povijest mijenja uvjete pod kojima ljudi postaju roditelji.

Rat može promijeniti stavove prema sigurnosti.

Oskudica može promijeniti stavove prema disciplini.

Autoritarni sustavi mogu promijeniti stavove prema poslušnosti.

Demokratizacija može promijeniti stavove prema hijerarhiji.

Razvoj psihologije može promijeniti stavove prema osjećajima djece.

Prava djece mogu promijeniti stavove prema autonomiji djece.

A individualizacija može promijeniti stavove prema osobnim izborima.

Ovi utjecaji zatim međusobno djeluju unutar obitelji.

Ondje povijest postaje odnos.

Roditelji unose u ovaj odnos ono što su naučili, što su doživjeli i što su odlučili odbaciti. Djeca doživljavaju ovaj odnos, internaliziraju ga i jednog dana ga koriste za razvoj vlastitog razumijevanja odnosa između sebe i drugih.

Stoga međugeneracijsku transmisiju ne treba shvaćati kao kopiranje.

Ponekad je najsnažniji oblik transmisije upravo reakcija protiv prethodne generacije.

Roditelj koji nije bio saslušan, pruža svom djetetu mogućnost da se izrazi.

Roditelj koji je bio kontroliran, pruža svom djetetu slobodu.

Roditelj kojem nije bilo dopušteno da pokazuje emocije, uči svoje dijete emocionalnoj otvorenosti.

Sve to može biti vrijedna korekcija.

No svaka korekcija može prijeći vlastitu granicu.

U trenutku kada roditelj više ne kaže:

“Tvoje mi je mišljenje važno”

već kaže:

“Moraš odlučiti”

mijenja se priroda odnosa.

Jer dijete ne treba roditelja koji za njega donosi odluke tijekom cijelog života.

Ali dijete također ne treba roditelja koji od njega prerano traži da donosi odluke umjesto roditelja.

Možda je jedan od najvećih izazova suvremenog roditeljstva upravo između ova dva ekstrema:

Kako odgojiti dijete da bude autonomno, a istovremeno se ne odreći vlastite odgovornosti za njegov razvoj?

I možda je to najvažnija lekcija koju možemo naučiti iz povijesti roditeljstva: cilj nije vratiti autoritet prošlosti, već pronaći novu vrstu autoriteta koja se ne temelji ni na strahu ni na odricanju od odgovornosti.

Napomena

Ovaj tekst ne tvrdi da postoji jedan “tipičan” roditelj Generacije Z, niti da karakteristike Generacije Z proizlaze iz jednog modela roditeljstva. Povijesni, kulturni, ekonomski i obiteljski faktori su međusobno povezani, a njihovi učinci variraju među pojedincima i društvima. Pojmovi kao što su “reaktivno roditeljstvo” i “odricanje od roditeljske odgovornosti” koriste se u ovom tekstu kao analitički koncepti za daljnje razmatranje, a ne kao uspostavljene kliničke ili dijagnostičke kategorije.

Možda povijest roditeljstva ne teče od autoriteta do njegovog nestanka, već prema pitanju kakav autoritet možemo imati kada više ne želimo da dijete poštuje roditelja iz straha.

Kada roditelj ne preuzme odgovornost koja je potrebna za razvoj djeteta, dijete ne prestaje razvijati sposobnost prilagodbe. Naprotiv, dijete mora organizirati vlastito funkcioniranje što bolje može, koristeći resurse koji su mu dostupni. Ono što iz toga proizlazi nije određeno isključivo roditeljstvom, već međudjelovanjem brojnih faktora: temperament, odnosi s drugim važnim osobama, vršnjaci, škola, socioekonomski uvjeti, kultura, povijesni trenutak, slučajni događaji u životu i vlastita aktivna sposobnost pojedinca da se prilagodi. Roditeljstvo je stoga važan faktor, ali nikada jedini.