Bipolarni poremećaj je liječiv. Lijekovi djeluju. Psihoterapije djeluju. Postoje znanja, postoje smjernice, i postoje stručnjaci koji točno znaju što učiniti. Problem nije u znanosti. Problem je u distribuciji.
U dijelovima 1 do 4, istražili smo dijagnozu, kasnu detekciju, globalnu epidemiologiju i utjecaj na svakodnevni život. U ovom posljednjem dijelu, postavljamo najneugodnije pitanje: Što se događa kada postoji liječenje, ali sustav ga ne pruža?
Primjer je Austrija. Ne zato što je najgora, već zato što je država dovoljno bogata da nema izliku. Nedavno izvješće austrijskog revizorskog suda, datirano u kolovozu 2025., prikazuje šokantnu sliku duboke strukturne krize u psihijatrijskoj skrbi, posebno za djecu i adolescente. Proći ćemo kroz to korak po korak.
Što moderna psihijatrija nudi
Trenutne međunarodne smjernice za liječenje bipolarnog poremećaja, uključujući kanadske smjernice CANMAT (Yatham i sur.) i smjernice Kraljevskog australskog i novozelandskog društva psihijatara (RANZCP; Malhi i sur., 2020.), opisuju jasan, temeljit pristup.
Temelj liječenja čine stabilizatori raspoloženja. Osim toga, psihijatri propisuju kombinaciju lijekova koji, zajedno sa stabilizatorom, čine terapiju:
iks.haus | Sadržaj generiran umjetnom inteligencijom na temelju uredničke koncepcije, 2026.
Stabilizatori raspoloženja
Najpoznatiji je litij, koji se obično propisuje u obliku litijevog karbonata, a bio je prvi i jedini osnovni lijek godinama. Klinički je jedinstven zbog svog snažnog i znanstveno dokazanog zaštitnog učinka: drastično smanjuje rizik od suicidalnih misli, pokušaja samoubistva i izvršenih samoubistava. Nijedan drugi lijek u psihijatriji nema toliko dokaza za smanjenje suicidalnog ponašanja. Kao i svi lijekovi, litij ima nuspojave. Stoga je moderna farmakologija razvila cijeli niz alternativnih stabilizatora koji su sada dostupni medicinskim stručnjacima.
Antiepileptici
Na primjer, valproat je vrlo učinkovit kod akutne manije. Lamotrigin je preventivan kod depresivnih faza. Karbamazepin se koristi u određenim slučajevima. Psihijatri propisuju antiepileptike u kombinaciji s osnovnom farmakološkom terapijom, ako je to indicirano.
Atipični antipsihotici druge generacije
Kvetiapin, olanzapin, aripiprazol, lurazidon i asenapin pokazuju snažna stabilizirajuća svojstva i koriste se kao alternativa ili dodatak litiju, ovisno o profilu pacijenta.
Stroge kontraindikacije
Monoterapija konvencionalnim antidepresivima nije standardna praksa i ne koristi se kod pacijenata kojima je dijagnosticirana bipolarna poremećaj, jer su bipolarni poremećaj i unipolarna depresija dva različita stanja. Razlog je rizik od iatrogeno induciranog brzog ciklusa, akutne promjene u maniju i indukcije mješovitih stanja s najvećim rizikom od samoubistva. Stoga je ključno, i to je praksa u razvijenim zapadnim zdravstvenim sustavima, da se antidepresivi i psihijatrijski lijekovi općenito propisuju samo kao specijalizirana kategorija na preporuku specijalista (s vrlo rijetkim iznimkama), odnosno na preporuku psihijatra.
Psihoterapija koja štiti ritam
Lijekovi sami po sebi nikada nisu dovoljni. Ključnu ulogu igra specifična psihološka intervencija koja je razvijena posebno za bipolarni poremećaj: Interpersonalna i socijalna terapija ritma (IPSRT), zajedno s drugim pristupima, čiji je cilj stabilizacija.
IPSRT, razvijen od strane Ellen Frank na Sveučilištu u Pittsburghu, kombinira dva pristupa. Prvi je rigorozna stabilizacija bioloških i cirkadijskih ritmova: redoviti režimi spavanja, dosljedna vremena buđenja, strukturirana prehrana i predvidljiva tjelesna aktivnost. Drugi uključuje rad s tzv. socijalnim “zeitgeberima”, što su vanjske osobe i obveze koje prirodno strukturiraju dan (partneri, posao, redoviti sastanci, obiteljske tradicije).
Osim IPSRT-a, integrirana je kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) i psihopedagogija za pacijente i njihove obitelji. Psihopedagogija je važnija nego što se čini. Kada obitelj razumije bolest, prepoznaje rane znakove i zna kako reagirati, broj recidiva značajno se smanjuje. Podrška obiteljima osoba s bipolarnim poremećajem sve se više razumije kao ključni dio liječenja, a ne samo kao opcija ili dodatak standardnoj terapiji. Još uvijek je potrebno obaviti puno posla u ovom području.
Sustav koji ne funkcionira u Austriji
Sve ovo postoji na papiru, u smjernicama i znanstvenim časopisima. Pitanje je hoće li to doći do pacijenata. U Austriji, jednoj od najbogatijih zemalja u Europi, odgovor je sve više: Ne.
U kolovozu 2025. godine, Austrijski revizorski sud objavio je službeni izvještaj o psihijatriji za djecu i adolescente, kao i o planiranju i provedbi skrbi. Izvještaj prikazuje sistemsku sliku krize.
iks.haus | Generirano umjetnom inteligencijom na temelju uredničkog koncepta, 2026.
| Aspekt skrbi u psihijatriji u Austriji. | Status (Revizorski sud, 2024/25). |
|---|---|
| Vrijeme čekanja za prvi termin u Beču. | U prosjeku, 90 dana za pedijatrične psihijatre koji imaju ugovor s javnim zdravstvenim osiguranjem. |
| Regionalna dostupnost skrbi za mlade. | Najmanje 12 od 32 zdravstvene regije imaju drastičan nedostatak. |
| Kapacitet za prihvatanje novih pacijenata. | Otprilike 40 posto registriranih ordinacija ne prihvaća nove pacijente. |
| Demografski rizik za liječnike do 2029. godine. | Otprilike 24 posto pedijatričnih psihijatara i 37 posto psihijatara za odrasle približava se mirovini. |
| Paket proračunskih intervencija: Gesund aus der Krise (Zdravo iz krize). | Otprilike 50,12 milijuna eura za 15 kratkoročnih sesija za svakog adolescenta. |
| Troškovi privatne psihijatrijske skrbi za mlade. | Od 1.500 do preko 20.000 eura godišnje. |
Što ove cifre znače u praksi
Vrijeme čekanja od 90 dana u Beču
U 2024. godini, Bečka medicinska komora provela je tzv. “tajne telefonske pozive” – tajne telefonske pozive liječničkim ordinacijama, gdje su pozivatelji pretvarali da su roditelji koji traže termin za svoje dijete. Prosječno vrijeme čekanja za prvi termin kod pedijatara i psihijatara za adolescente koji primaju javno zdravstveno osiguranje je neprihvatljivih 90 dana u glavnom gradu. Tri mjeseca tijekom kojih se stanje mladih osoba u akutnoj fazi može dramatično pogoršati ili nanijeti sebi štetu.
40 posto ordinacija ne prima nove pacijente
Trenutno, otprilike 40 posto austrijskih psihijatrijskih ordinacija otvoreno navodi da su dosegnule svoj maksimalni kapacitet. Jednostavno više ne primaju nove, nedijagnosticirane pacijente. Roditelji koji pozovu desetu ordinaciju nakon devet odbijanja često odustaju.
Val umirovljenja koji je zahvatio sustav
Demografska situacija u ovom području je alarmantna. Do 2029. godine, otprilike 24 posto trenutno aktivnih dječjih psihijatara i čak 37 posto psihijatara za odrasle u Austriji ispunjavat će uvjete za umirovljenje. Ako se kvote za obuku ne povećaju drastično, već i tako oskudna radna snaga će postati još tanja.
Financijske “zakrpe” umjesto strategije
U odgovoru na rastuće potrebe mladih osoba nakon karantene zbog pandemije, austrijsko Ministarstvo zdravstva pokrenulo je nacionalni intervencijski projekt sa simboličnim imenom “Zdravo iz krize”. Kroz ovaj mehanizam, država je osigurala otprilike 50,12 milijuna eura za kratkoročne pakete koji uključuju 15 besplatnih psiholoških sesija za svakog adolescenta.
Austrijski revizorski sud oštro je kritizirao ovaj pristup u svom izvješću. Argument je jasan: Novac iz poreza, izravno iz državnog proračuna, ne bi trebao se koristiti za trajno popravljanje strukturalnih nedostataka u skrbi za koje su zakonski odgovorne redovne institucije socijalnog osiguranja (ÖGK i druge). Petnaest sesija nije liječenje za doživotnu neurobiološku dijagnozu. Ovo je pomoć u kriznoj situaciji, a stoga nešto drugo.
Cijene privatne skrbi
Logična posljedica kolapsa sustava financiranja je masivan prelaz pacijenata u privatni sektor. Troškovi liječenja djece i adolescenata u renomiranim privatnim psihijatrijskim klinikama u Beču, Grazu i Salzburgu kreću se od 1.500 do preko 20.000 eura godišnje. To je nedostupno prosječnoj obitelji.
Postoje samo rijetki, izolovani primjeri dobre prakse. Ambulanta za bipolarna poremećaja pri Sveučilištu Sigmund Freud (SFU) u Beču nudi strukturirano psihološko obrazovanje, vježbe za upravljanje stresom i integrirani psihijatrijsko-psihološki pristup po cijeni od oko 15 eura po sesiji. Ovi modeli pokazuju da je visokokvalitetna skrb moguća. Međutim, oni su iznimka, a ne pravilo.
Tri stvari koje sustav hitno mora učiniti
Budućnost učinkovitog liječenja bipolarnog poremećaja ne ovisi prvenstveno o otkriću novog “čudesnog” lijeka. Ona ovisi o organizacijskim odlukama. Tri stvari moraju hitno biti provedene, ne samo u Austriji.
Prvo: Model kućnog liječenja
Apsolutno je potrebno odustati od zastarijelih modela izolirane bolničke njege. Multidisciplinarni timi koji se sastoje od socijalnih radnika, terapijata, kliničkih psihologa i psihijatara mogu liječiti pacijente koji prolaze kroz akutnu epizodu u svom kućnom okruženju, pod strogom medicinskom nadzornošću. To smanjuje skupe i traumatične bolničke boravke. To smanjuje stigmatizaciju. To obitelji pokazuje kako reagirati. Ovo nije eksperiment, već provjereni model koji se već desetljećima koristi u skandinavskim zemljama i u sjeverozapadnoj Engleskoj.
Drugo: Drastično povećanje broja mjesta za obuku
Državne i regionalne liječničke udruge moraju stvoriti financijske poticaje za mlade pripravnike u području psihijatrije djece i adolescenata. Bez radikalnog povećanja broja mjesta za obuku, val umirovljenja 2029. godine dovest će sustav koji je već u kolapsu do apsolutnog pucanja. Osim toga, rana psihijatrijska skrb mora biti integrirana u zdravstvene centre i opće liječničke prakse. Opći liječnici trebaju alate i obuku za prepoznavanje ranih znakova bipolarnog poremećaja, a ne samo unipolarne depresije.
Treće: Dostupnost specifičnih terapija
Krovne organizacije socijalnog osiguranja (kao što je ÖGK u Austriji) moraju značajno povećati broj liječničkih ordinacija i osigurati dostupnost specifičnih terapija za bipolarni poremećaj. IPSRT, kognitivno-bihevioralna terapija (CBT) i strukturirana psihopedagogija ne bi smjeli biti privatni privilegiji. Svaka osoba s neurobiološkom dijagnozom za cijeli život mora imati pravno zajamčen pristup zdravstvenoj zaštiti, a ne pristup koji ovisi o prihodima njezinih roditelja.
Ime kao intervencija: zaključak serije
Vratimo se naslovu: Zovite me mojim imenom.
U pet dijelova, istražili smo biologiju bolesti, kasnu dijagnozu, globalne epidemiološke trendove, svakodnevno uništavanje u školi, na poslu i u digitalnom svijetu, i konačno, sustav koji ne pruža ono što već posjeduje.
Glavna tema je jednostavna. Bipolarni poremećaj nije identitet. Bipolarni poremećaj je dijagnoza. Osoba s bipolarnim poremećajem ima ime, život, planove, prijatelje, pravo na rad, na ljubav, na privatnost i na adekvatnu zdravstvenu zaštitu.
Kada mediji svode osobu s bolešću na termin “bipolarna”, kada obitelj kaže: “Oni su samo bipolarni”, kada sustav postavlja vrijeme čekanja od 90 dana između osobe i njezina prvog pregleda, uvijek se događa isto. Osoba se gubi. Dijagnoza ostaje.
Promjena počinje s jezikom. Nastavlja se s pristupom. Završava sustavom koji ispunjava svoje obveze. Ako medicina ima alate, ali sustav ih drži zaključanim iza administrativnih vrata, oni nisu dostupni osobi koja ih treba.
Svaka osoba s bipolarnim poremećajem zaslužuje da je prvo zovu po imenu. I tada se otvaraju vrata.
Ako vam je potrebna pomoć
Ako prepoznajete obrasce iz ove serije u sebi, prvi korak je razgovarati s vašim obiteljskim liječnikom ili izravno s psihijatrom. U Beču: Pro Mente Wien (https://promente-wien.at),),), ambulanta za bipolarne poremećaje pri Sveučilištu Sigmund Freud, kao i Sveučilišna klinika za psihijatriju i psihoterapiju pri AKH Beč. Telefonska kriza: 142 (telefonska linija pomoći, dostupna 24 sata dnevno, besplatno). Ako ste u akutnoj opasnosti, nazovite 144 ili otiđite u najbližu psihijatrijsku hitnu službu.
iks.haus | Generirano umjetnom inteligencijom na temelju uredničkog koncepta, 2026.
Često postavljana pitanja
Zašto je monoterapija antidepresivima opasna kod bipolarnog poremećaja?
Antidepresiv bez stabilizatora raspoloženja može izazvati epizodu manije kod osoba s bipolarnim poremećajem, ubrzati promjene između faza bolesti ili izazvati mješovita stanja, koja imaju najveći rizik od samoubistva. Trenutni smjernice organizacija CANMAT i RANZCP stoga eksplicitno propisuju istovremenu primjenu stabilizatora raspoloženja (kao što su litij, valproat, lamotrigin ili atipični antipsihotici) za bilo koju potvrđenu dijagnozu bipolarnog poremećaja.
Što je IPSRT i zašto je to ključna terapija za bipolarni poremećaj?
IPSRT (Interpersonal and Social Rhythm Therapy – interpersonalna i socijalna ritmička terapija) je psihoterapijska metoda posebno razvijena za bipolarni poremećaj. Ona kombinira stabilizaciju cirkadijanskih ritmova (sna, prehrane, vježbanja) s radom na interpersonalnim odnosima, koji djeluju kao socijalni “zeitgeberi” (signali koji reguliraju biološke ritmove). Kliničke studije pokazuju da IPSRT, u kombinaciji s farmakoterapijom, značajno smanjuje broj recidiva i produljuje stabilne faze bolesti.
Koliko dugo je potrebno čekati na termin kod psihijatra u Austriji?
Prema izvješću austrijskog revizorskog suda iz 2025. godine i istraživanju anonimnih poziva koje je provela Bečka medicinska komora iz 2024. godine, prosječno vrijeme čekanja za prvi termin kod dječjih i adolescentnih psihijatara koji imaju ugovor s javnim zdravstvenim osiguranjem u Beču je 90 dana. Otprilike 40 posto registriranih ordinacija ne prihvaća nove pacijente, a najmanje 12 od 32 zdravstvenih regija izvještava o drastičnom nedostatku kapaciteta.
Izvori
Ovo je peti i posljednji dio serijala “Pozovite me imenom” na iks.haus.
Austrijski revizorski sud. Psihijatrija za djecu i adolescente, planiranje i pružanje usluga. Kolovoz 2025. Bečka medicinska komora. Studija anonimnih poziva o vremenima čekanja za dječje i adolescentne psihijatre. 2024. Malhi G. S. i suradnici. Kliničke smjernice Kraljevskog australskog i novozelandskog kolegija psihijatara za poremećaje raspoloženja. RANZCP, 2020. Yatham L. N. i suradnici. Smjernice Kanadske mreže za liječenje poremećaja raspoloženja (CANMAT) za upravljanje pacijentima s bipolarnim poremećajem. CANMAT, ažurirana izdanja. Frank E. Liječenje bipolarnog poremećaja: Vodič za kliničare za interpersonalnu i socijalnu ritmičku terapiju. Guilford Press, 2005. Privatni sveučilište Sigmund Freud. Ambulanta za bipolarne poremećaje. https://psy-wien.sfu.ac.at