Invaliditet i društveni stavovi: brojke iza svakodnevnih predrasuda

Istraživanje organizacije Scope temeljilo se na online anketi provedenoj među 4015 odraslih osoba s invaliditetom između 12. svibnja i 16. lipnja 2022. godine. Također je uključivalo telefonske intervjue s 100 osoba s invaliditetom i fokusne grupe s 24 sudionika. Organizacija Scope navodi da su osobe s invaliditetom bile uključene u razvoj pitanja i kategorija ankete.

Ispitanici su izvijestili o sljedećim iskustvima tijekom prethodnih pet godina:

• 72 % izvijestilo je da je doživjelo negativne stavove ili ponašanja.
• 33 % izvijestilo je da su drugi ljudi stvarali pretpostavke o njihovim sposobnostima ili su ih procjenjivali.
• 25 % izvijestilo je da su bili optuženi da simuliraju svoje oštećenje ili da nisu osobe s invaliditetom.
• 19 % izvijestilo je o zurenju ili pogledima koje su doživjeli kao negativne.

Ove brojke treba pažljivo tumačiti. Postotak od 72 % obuhvaća ukupno iskustvo negativnih stavova ili ponašanja, dok ostale brojke opisuju određena iskustva. Ne bi ih trebalo zbrajati jer su ispitanici mogli doživjeti više od jednog oblika negativnog postupanja. Rezultati opisuju iskustva o kojima su izvijestili sudionici, a ne stavove cijele populacije Ujedinjenog Kraljevstva.

Čak i uz ta ograničenja rezultati pružaju korisno polazište za istraživanje toga kako svakodnevne interakcije mogu izražavati isključenost, podrivati vjerodostojnost osobe ili ograničavati mogućnosti.

Rezultat prema kojem je 33 % ispitanika doživjelo pretpostavke ili prosudbe o svojim sposobnostima upućuje na raširen društveni problem: ljudi mogu na temelju oznake ili izgleda zaključivati što osoba s invaliditetom može učiniti, umjesto da se raspitaju o individualnim okolnostima.

Takve pretpostavke mogu se predstaviti kao briga ili spremnost na pomoć. Netko može pretpostaviti da osoba ne može obaviti određeni zadatak, sudjelovati u aktivnosti ili donijeti samostalnu odluku. Netražena pomoć također može postati nametljiva kada se ponudi bez prethodnog pitanja je li poželjna.

Invaliditet obuhvaća širok raspon fizičkih, senzornih, intelektualnih i psihosocijalnih iskustava. Osobe sa sličnim dijagnozama mogu imati različite sposobnosti, preferencije i potrebe za podrškom. Kada drugi ljudi pretpostavljaju nesposobnost, riskiraju da vlastiti iskaz osobe zamijene svojim očekivanjima.

Podrška može biti ključna za samostalnost i sudjelovanje. Problem nije sama pomoć. Razlika je između podrške koja odgovara na potrebe koje je osoba izrazila i postupanja koje pretpostavlja da osoba ne može sama odlučivati ili djelovati. Poštovanje zahtijeva prepoznavanje osoba s invaliditetom kao aktivnih sudionika u odlukama koje utječu na njihove živote.

Organizacija Scope utvrdila je da je 25 % ispitanika izvijestilo da su bili optuženi da simuliraju svoje oštećenje ili da nisu osobe s invaliditetom. To skreće pozornost na činjenicu da invaliditet nije uvijek vidljiv.

Neka su oštećenja lako prepoznatljiva. Druga mogu biti povezana s kroničnom boli, iscrpljenošću, promjenjivim simptomima ili iskustvima na koja se ne može pouzdano zaključiti iz izgleda. Osoba može jednoga dana savladati neku aktivnost, a sljedećega imati poteškoća s njom ili obaviti zadatak dok osjeća znatnu bol ili iscrpljenost.

Kada promatrači očekuju da invaliditet izgleda na određeni način, iskustva koja ne odgovaraju tom očekivanju mogu biti odbačena. Ljudi se tada mogu osjećati pod pritiskom da otkriju privatne medicinske podatke, opravdaju zahtjeve za prilagodbe ili dokažu da su njihove potrebe legitimne.

Upravni postupci za utvrđivanje prava na podršku razlikuju se od svakodnevnog nepovjerenja ili ponižavanja. Provjera može imati praktičnu svrhu, ali ne opravdava omalovažavajuće postupanje. Sam izgled nije pouzdan temelj za odlučivanje o tome doživljava li netko invaliditet ili treba li mu podrška.

Devetnaest posto ispitanika izvijestilo je o zurenju ili pogledima koje su doživjeli kao negativne. Pogled se sam po sebi može činiti neznatnim, ali društvenu interakciju oblikuje više od izričitih izjava. Izrazi lica, geste i obrasci pozornosti mogu dovesti do toga da se osoba osjeća izdvojeno ili nepoželjno.

Nije svako zurenje nužno neprijateljsko, a anketa ne utvrđuje namjeru iza pojedinačnih interakcija. Ipak, neželjena pozornost može postati značajna kada je dio obrasca koji se ponavlja. Svakodnevne aktivnosti, kao što su korištenje javnog prijevoza, ulazak na radno mjesto ili posjet trgovini, mogu postati društveno izazovne kada osoba očekuje negativne reakcije.

Inkluzija stoga obuhvaća više od fizičkog pristupa. Zgrada može biti pristupačna, dok društveno okruženje ostaje neugodno ili obeshrabrujuće. I praktične prepreke i međuljudsko postupanje zaslužuju pozornost.

Socijalni model invaliditeta, razvijen kroz aktivizam osoba s invaliditetom i istraživanja, razlikuje oštećenje od prepreka koje društvo stvara ili održava. Te prepreke mogu biti fizičke, institucionalne, komunikacijske ili vezane uz stavove.

Zgrada bez pristupačnog ulaza stvara praktičnu prepreku. Poslodavac koji pretpostavlja da kandidat s invaliditetom ne može obavljati neki posao može neutemeljenom prosudbom stvoriti prepreku. Pružatelj usluga koji odbacuje iskaz osobe o njezinim potrebama može spriječiti da ta osoba dobije odgovarajuću podršku.

Socijalni model ne zahtijeva negiranje boli, bolesti ili stvarnosti oštećenja. Umjesto toga, poziva nas da prepoznamo da se poteškoće s kojima se ljudi suočavaju ne mogu uvijek objasniti samo zdravstvenim stanjima. Rezultati organizacije Scope ne dokazuju da je svaka prijavljena interakcija uzrokovala isključenost, ali dokumentiraju iskustva koja su relevantna za razumijevanje toga kako stavovi mogu pridonijeti onesposobljavajućim okruženjima.

Ova perspektiva premješta pozornost s isključivog pitanja o tome kako bi se osobe s invaliditetom trebale prilagoditi društvenim očekivanjima na pitanje koja se očekivanja, prakse i okruženja moraju promijeniti.

Tematsko izvješće vlade Ujedinjenog Kraljevstva objavljeno u siječnju 2026. godine pruža širi kontekst. Izvješće Public Perceptions and Attitudes Towards Disabled People: A Thematic Report analiziralo je 69 studija objavljenih između 2010. i 2021. godine. U njemu su identificirane teme koje se ponavljaju, uključujući stigmatizaciju, sažaljenje, podsmijeh, infantilizaciju i pretpostavke usmjerene na ograničenja, a ne na sposobnosti.

Vladino izvješće pregled je prethodnih istraživanja, a ne nova nacionalna anketa. Stoga služi drugačijoj svrsi od studije organizacije Scope: identificira obrasce u postojećim spoznajama umjesto da donosi istu vrstu anketnih podataka. Pregled također upozorava na razlike među osobama s invaliditetom i na praznine u dostupnim spoznajama.

Zajedno ti izvori nude komplementarne perspektive. Scope donosi konkretne brojke o prijavljenim iskustvima. Vladin pregled smješta ta iskustva u širu istraživačku sliku. Nijedan od ta dva izvora ne podupire gledanje na osobe s invaliditetom kao na homogenu skupinu, ali oba potvrđuju koliko je važno ozbiljno shvatiti njihove iskaze.

Što se mora promijeniti?

Poboljšanje stavova zahtijeva više od promicanja ljubaznosti. Ljudi mogu izbjegavati zaključivanje o sposobnostima ili potrebama za podrškom na temelju izgleda i umjesto toga pitati kakva je pomoć, ako ikakva, poželjna. Organizacije mogu provjeriti podupiru li njihovi postupci, komunikacija i okruženja autonomiju i sudjelovanje.

Važan je i prikaz u medijima. Kada se osobe s invaliditetom prikazuju samo kao objekti sažaljenja, kao inspirativne iznimke ili kao osobe koje su u potpunosti definirane svojim oštećenjem, uski narativni obrasci mogu učvrstiti stereotipe. Raznolikiji prikazi mogu uvažiti invaliditet, a da osobu ne svedu na njega.

Najvažnije je da osobe s invaliditetom budu uključene u donošenje odluka o političkim mjerama, uslugama i istraživanjima koja ih se tiču. Njihova bi iskustva trebala pridonijeti oblikovanju postavljenih pitanja, prikupljenih spoznaja i razvijenih rješenja. Inicijative za podizanje svijesti mogu pomoći, ali njihovu vrijednost treba procjenjivati prema tome poboljšavaju li pristup, poštovanje i sudjelovanje.

Istraživanje organizacije Scope daje nam razloga da ozbiljno shvatimo svakodnevne stavove prema invaliditetu. U anketi iz 2022. godine 72 % ispitanika s invaliditetom izvijestilo je da je tijekom prethodnih pet godina doživjelo negativne stavove ili ponašanja. Ostali rezultati dokumentirali su pretpostavke o sposobnostima, optužbe za simuliranje invaliditeta i neželjene poglede.

Ove brojke ne opisuju iskustvo svake osobe s invaliditetom niti mjere stavove cijele populacije Ujedinjenog Kraljevstva. Njihova je važnost u tome što dokumentiraju oblike postupanja koji se ponavljaju i koji mogu narušiti dostojanstvo te otežati sudjelovanje u svakodnevnom životu. Širi vladin pregled upućuje na to da stigmatizacija i negativne pretpostavke i dalje predstavljaju važne probleme, a istodobno pokazuje praznine u spoznajama.

Cilj nije samo zamijeniti neprijateljstvo suosjećanjem. I sažaljenje može biti ograničavajuće ako osobi uskraćuje ravnopravnost ili pretpostavlja da drugi znaju što je najbolje za nju. Inkluzivnije društvo prepoznaje osobe s invaliditetom kao pojedince s raznolikim sposobnostima, potrebama, preferencijama i ciljevima.

Polazište je jednostavno: nemojte pretpostavljati što osoba može učiniti, što joj je potrebno ili što znači njezin invaliditet. Pitajte, slušajte i prema njezinu iskustvu odnosite se s poštovanjem.

Literatura

Scope. (2022.). Attitudes research [Istraživanje stavova]. https://www.scope.org.uk/campaigns/research-policy/attitudes-towards-disabled-people

Simmons, B., Read, S., Parfitt, A., & Blackmore, T. (2026.). Public perceptions and attitudes towards disabled people: A thematic report [Javna percepcija i stavovi prema osobama s invaliditetom: tematsko izvješće]. Vlada Ujedinjenog Kraljevstva. https://www.gov.uk/government/publications/public-perceptions-and-attitudes-towards-disabled-people-in-the-uk/public-perceptions-and-attitudes-towards-disabled-people-a-thematic-report