Što je psihoterapija i što nije

Deset uobičajenih mitova o psihoterapiji

Psihoterapija nije brzo rješenje, već proces razumijevanja, razvoja i promjene.

Mitovi o psihoterapiji: razgovor klijenta i terapeuta u bečkoj ordinaciji.
Ein Gespräch in einer Wiener Praxis zum Thema Mythen über Psychotherapie.
12 studenoga, 2026

Mitovi o psihoterapiji tema su ovog članka: razmatra deset uobičajenih pogrešnih uvjerenja i pruža realno razumijevanje terapeutskog procesa, uloge terapeuta i onoga što ljudi mogu očekivati od stručne podrške.

Unatoč rastućoj javnoj svijesti o mentalnom zdravlju, još uvijek postoje pogrešna uvjerenja o tome za koga je psihoterapija namijenjena, koliko dugo traje i što znači tražiti pomoć. Studija O’Callaghana i suradnika iz 2023. godine, provedena na 714 sudionika iz SAD-a, pokazala je da 35% sudionika vjeruje da psihoterapija traje neodređeno, dok je samo 8,1% očekivalo trajanje od jednog do tri mjeseca. Troškovi i pristup odgovarajućim terapeutima također su identificirani kao prepreke.

Stigma i dalje predstavlja prepreku. Sustavni pregled Clementa i suradnika, koji je uključivao 144 studije i više od 90.000 sudionika, otkrio je da stigma može spriječiti ljude da potraže profesionalnu pomoć.

Ovim člankom, koji osporava mitove o psihoterapiji, nastojimo pomoći čitateljima da razviju realna očekivanja, donose informirane odluke o traženju psihoterapije i da bolje razumiju što čini terapeutski proces smislenim i učinkovitim.

Mitovi o psihoterapiji: uloga terapeuta, terapijski odnos i cilj terapije

Klijentica otvoreno razgovara sa svojim terapeutom u ordinaciji.

iksHaus | KI-generiert nach redaktioneller Konzeption, 2026

Ovaj odjeljak istražuje što je psihoterapija, kakva je uloga terapeuta i po čemu se terapijski odnos razlikuje od svakodnevnih oblika komunikacije i podrške. Razmatraju se uobičajena očekivanja o ulozi terapeuta, važnost međusobnog razumijevanja i specifična priroda terapeutskog dijaloga.

Mit 1: Psihoterapeut će mi reći što da radim. Psihoterapija nije prvenstveno davanje savjeta ili pružanje gotovih rješenja. To je proces u kojem klijenti, uz profesionalnu podršku terapeuta, istražuju svoja iskustva, obrasce razmišljanja, emocije i odnose. Uloga terapeuta nije donositi odluke za klijenta, već olakšati proces kroz koji klijenti mogu razviti dublje razumijevanje sebe, svojih okolnosti i svojih mogućnosti. Iako neki terapeutski pristupi mogu uključivati više izravnih intervencija, psihoterapija općenito ima za cilj ojačati sposobnost osobe da razmišlja, donosi informirane odluke i djeluje samostalnije. Cilj nije zamijeniti prosudbu klijenta prosudbom terapeuta, već stvoriti uvjete u kojima mogu nastati nove perspektive i mogućnosti.

Mit 2: Dobar terapeut trebao bi me razumjeti, a da ne moram puno objašnjavati. Empatija je važan dio konstruktivnog terapijskog odnosa. Međutim, terapeut ne može automatski znati što klijent misli, osjeća ili doživljava. Razumijevanje se razvija kroz dijalog, istraživanje i kontinuirano razjašnjavanje značenja. Može doći do nesporazuma, a prepoznavanje i rješavanje tih nesporazuma može postati važan dio terapijskog procesa. Kompetencija terapeuta ne mjeri se sposobnošću čitanja misli, već sposobnošću pažljivog slušanja, otvorenosti za različite interpretacije i kontinuiranog provjeravanja je li vlastito razumijevanje usklađeno s iskustvom klijenta. U tom smislu, terapijsko razumijevanje nije nešto što se događa automatski. To je nešto što se razvija kroz interakciju i suradnju.

Mit 3: Razgovor s prijateljima je isto kao i psihoterapija. Razgovori s prijateljima mogu pružiti emocionalnu podršku, osjećaj pripadnosti i drugačiji pogled na osobne poteškoće. Bliski odnosi važan su izvor mentalnog blagostanja. Međutim, psihoterapija je profesionalni odnos koji uključuje stručnost, etička načela, profesionalnu odgovornost i dogovorene terapijske ciljeve. Prema Grahamu Barnesu, psihoterapija se može razumjeti kao specifičan oblik dijaloga koji se bavi dubljim strukturama iskustva i komunikacije. Unutar njegovog teorijskog okvira kibernetike drugog reda i dijaloške terapije, hipnoza također igra važnu ulogu. Razumije se kao stanje povećane pozornosti i koncentracije, što je uvjet terapijskog procesa. Takav dijalog ima potencijal transformirati i klijenta i terapeuta. Ovo je teorijski stav koji je specifičan za Barnesov pristup i ne treba ga razumjeti kao univerzalno prihvaćenu definiciju svih psihoterapijskih orijentacija.

Tko treba psihoterapiju? Borba protiv stigme i pogrešnih shvaćanja

Žena zamišljeno sjedi na klupi u parku i razmišlja o svojoj svakodnevici.

iksHaus | KI-generiert nach redaktioneller Konzeption, 2026

Ovaj odjeljak obrađuje uobičajene pretpostavke o tome za koga je psihoterapija namijenjena i propituje stigmu povezanu s traženjem profesionalne pomoći. U njemu se ispituje uvjerenje da je psihoterapija potrebna samo u teškim situacijama, ideja da je traženje pomoći znak slabosti i očekivanje da mentalne poteškoće moraju imati jedan prepoznatljiv uzrok.

Mit 4: Psihoterapija je namijenjena samo osobama s teškim mentalnim poremećajima. Psihoterapija nije namijenjena samo osobama kojima je dijagnosticiran mentalni poremećaj. Ljudi mogu potražiti psihoterapiju zbog životnih kriza, problema u odnosima, stresa, gubitaka, emocionalnih izazova ili zbog želje za osobnim razvojem. Traženje stručne podrške ne mora čekati dok mentalni teret ne postane težak ili neizdrživ. Psihoterapija također može ponuditi priliku za razumijevanje ponavljajućih obrazaca, poboljšanje odnosa, razvoj emocionalne svijesti i istraživanje različitih načina reagiranja na svakodnevne izazove. Međutim, važno je razlikovati psihoterapiju od potrebe za psihijatrijskom procjenom ili drugim oblicima zdravstvene zaštite, kada je to klinički indicirano.

Mit 5: Traženje psihoterapije znači da sam slab ili da se ne mogu sam nositi sa svojim životom. Traženje psihoterapije nije znak slabosti. Može predstavljati spremnost za razumijevanje osobnih poteškoća i za pristupanje njima na drugačiji način. Prepoznavanje vlastitih ograničenja, prihvaćanje podrške i istraživanje ukorijenjenih obrazaca ponašanja mogu zahtijevati značajnu osobnu hrabrost. Očekivanje da bi se ljudi uvijek trebali moći sami nositi sa svojim problemima često je oblikovano društvenim i kulturnim shvaćanjima snage, neovisnosti i ranjivosti. Međutim, mentalno blagostanje ne ovisi o potpunoj samostalnosti. Ljudi se razvijaju i funkcioniraju unutar odnosa i društvenih okruženja. Nema razloga čekati dok problemi ne postanu neizdrživi prije nego što potražite stručnu pomoć.

Mit 6: Psihoterapija će mi pomoći samo ako pronađem vrlo specifičan uzrok svojih problema. Ljudske poteškoće rijetko proizlaze iz jednog uzroka. Često se razvijaju i ukorjenjuju kroz složenu mrežu životnih iskustava, odnosa, uvjerenja, okolnosti i naučenih obrazaca reagiranja. Iako može biti korisno tražiti jedno konačno objašnjenje, to također može previše pojednostaviti složenost ljudskog iskustva. Psihoterapija ne mora nužno uključivati traženje nekoga ili nečega koga se može okriviti za psihičku patnju. Umjesto toga, njezin cilj može biti razumijevanje veza između različitih iskustava, prepoznavanje osobne odgovornosti za vlastite postupke i istraživanje mogućnosti promjena. Iz sistemske perspektive, poteškoće se razumiju unutar širih obrazaca interakcije i značenja. Ono što je važno nije nužno otkrivanje jednog izvornog događaja, već razumijevanje kako se određeni obrasci razvijaju i nastavljaju utjecati na sadašnjost.

Terapeutski proces: promjena, vrijeme i kraj terapije

Osoba u hodniku oblači kaput nakon razgovora koji je razjasnio stvari.

iksHaus | KI-generiert nach redaktioneller Konzeption, 2026

Ovaj se odjeljak usredotočuje na očekivanja u vezi s terapeutskim promjenama, trajanje i tijek psihoterapije, osobne granice i važnost završetka ili prekidanja terapije. Osporava ideju da bi napredak trebao biti brz i linearan, da terapija mora trajati neodređeno vrijeme ili da pauza znači neuspjeh.

Mit 7: Ako terapija funkcionira, trebao bih se brzo i stalno osjećati bolje. Napredak u psihoterapiji ne mora uvijek biti linearan. Suočavanje s teškim iskustvima, prepoznavanje ukorijenjenih obrazaca i promjena odnosa mogu privremeno pojačati emocionalnu nelagodnost. To ne mora nužno značiti da je psihoterapija neučinkovita. Napredak se bolje razumije kroz dugoročne promjene u samopoimanju, emocionalnoj regulaciji, odnosima i svakodnevnom funkcioniranju, a ne kroz očekivanje stalnog poboljšanja raspoloženja. Ponekad, kad osoba postane svjesnija iskustava koja je prije izbjegavala, teškoće u početku postanu primjetnije. Terapijske promjene mogu uključivati faze neizvjesnosti, razmišljanja i prilagodbe. Izostanak trenutnog olakšanja ne bi se automatski trebao tumačiti kao dokaz neuspjeha terapije.

Mit 8: Psihoterapija traje godinama i nikada se u potpunosti ne završava. Trajanje psihoterapije ovisi o potrebama klijenta, prirodi teškoća, terapijskim ciljevima i odabranom pristupu. Neki terapijski procesi su relativno kratki, dok drugi zahtijevaju dugoročniji rad. Sustavni pregled Robinsona i suradnika istražio je odnos između doze i učinka u rutinski pružanim psihoterapijama i pokazao je da odnos između broja sesija i terapijskih ishoda varira ovisno o populaciji i terapijskom kontekstu. Psihoterapija nije trajna obveza, a samo njezino trajanje nije pokazatelj uspjeha. Odluku o završetku terapije idealno bi trebale donijeti obje strane, uzimajući u obzir napredak, potrebe i okolnosti klijenta.

Mit 9: U psihoterapiji moram pričati o svemu, čak i ako nisam spreman to učiniti. Psihoterapija ne bi trebala biti prostor za prisilu ili iznuđeno otkrivanje. Klijenti imaju pravo odlučiti o čemu žele razgovarati, kada žele razgovarati o tome i koliko duboko žele istražiti određena iskustva. Osjećaj sigurnosti, povjerenja i poštovanja osobnih granica važni su uvjeti za terapijski rad. Terapeut može poticati istraživanje teških tema, ali također treba poštovati autonomiju i individualni tempo klijenta. Postupni pristup neugodnim iskustvima može biti koristan, ali to bi trebalo činiti kroz suradnju, a ne kroz pritisak. Terapijski odnos treba pružiti okruženje u kojem klijenti mogu razviti jači osjećaj samoučinkovitosti i kontrole nad vlastitim iskustvima.

Mit 10: Ako napravim pauzu u terapiji ili je prekinem, to znači da nisam uspio. Pauza u psihoterapiji ili prekid terapijskog procesa ne mora značiti neuspjeh. To može odražavati postizanje terapijskih ciljeva, promjene u životnim okolnostima ili potrebu za drugačijom vrstom podrške. Ako je moguće, važno je razgovarati o odluci za prekid terapije s terapeutom, posebno ako i dalje postoje značajne poteškoće. Terapijski proces nije natjecanje i ne postoji samo jedan ispravan način za njegov završetak. Gledano šire, uspjeh terapije ne treba mjeriti isključivo trajanjem liječenja ili brojem odrađenih sesija. Važnije je uzeti u obzir promjene koje su se dogodile i kako one utječu na život osobe izvan terapijskog okruženja. Prekid terapije nije dokaz osobnog neuspjeha. Može biti legitimni dio terapijskog procesa.

Keinen Beitrag verpassen

Einmal pro Woche die besten Storys direkt in dein Postfach.

FAQ

Što je psihoterapija?

Psihoterapija je profesionalni proces koji pomaže ljudima da razumiju svoje misli, emocije, ponašanje, odnose i životna iskustva. Kroz strukturirani terapijski odnos klijenti mogu istražiti poteškoće, razviti nove perspektive i raditi na značajnim osobnim promjenama.

Tko može imati koristi od psihoterapije?

Psihoterapija može pomoći ljudima koji proživljavaju emocionalnu nelagodu, probleme u odnosima, stres, tugu ili životne promjene. Također potiče samospoznaju i osobni razvoj, a ne služi samo liječenju mentalnih poremećaja.

Koliko dugo obično traje psihoterapija?

Trajanje psihoterapije ovisi o individualnim potrebama, terapijskim ciljevima, vrsti poteškoća i terapijskom pristupu. Nekim ljudima pomaže relativno kratka terapija, dok drugima treba dulja podrška. Ne postoji univerzalni vremenski okvir.

Koja je razlika između razgovora s prijateljima i psihoterapije?

Prijatelji nude emocionalnu podršku, razumijevanje i drugačiji pogled. Psihoterapija je profesionalni odnos koji se temelji na stručnom znanju, etičkim načelima i dogovorenim ciljevima te pruža strukturiran prostor za preispitivanje sebe i promjenu.

Znači li psihoterapija da sam slab?

Ne. Traženje profesionalne pomoći nije znak slabosti ni nesposobnosti da se nosite sa životom. Može odražavati spremnost da razumijete osobne poteškoće, prepoznate ukorijenjene obrasce i istražite drugačije načine suočavanja.

Izvori

  1. 1. Angermeyer, M. C., van der Auwera, S., Carta, M. G., & Schomerus, G. (2017). Public attitudes towards psychiatry and psychiatric treatment at the beginning of the 21st century. World Psychiatry, 16(1), 50-61. https://doi.org/10.1002/wps.20383
  2. 2. Barnes, G. (2001). Voices of sanity in the conversation of psychotherapy. Kybernetes, 30(5-6), 526-552. https://doi.org/10.1108/03684920110391760
  3. 3. Bordin, E. S. (1979). The generalizability of the psychoanalytic concept of the working alliance. Psychotherapy: Theory, Research & Practice, 16(3), 252-260.
  4. 4. Clement, S. et al. (2015). What is the impact of mental health-related stigma on help-seeking? Psychological Medicine, 45(1), 11-27. https://doi.org/10.1017/S0033291714000129
  5. 5. Elliott, R., Bohart, A. C., Watson, J. C., & Murphy, D. (2018). Therapist empathy and client outcome: An updated meta-analysis. Psychotherapy, 55(4), 399-410. https://doi.org/10.1037/pst0000175
  6. 6. O'Callaghan, E. et al. (2023). Consumer Expectations and Attitudes About Psychotherapy: Survey Study. JMIR Formative Research, 7, e38696. https://doi.org/10.2196/38696
  7. 7. Robinson, L., Delgadillo, J., & Kellett, S. (2020). The dose-response effect in routinely delivered psychological therapies: A systematic review. Psychotherapy Research, 30(1), 79-96. https://doi.org/10.1080/10503307.2019.1566676
  8. 8. Rogers, C. R. (1957). The necessary and sufficient conditions of therapeutic personality change. Journal of Consulting Psychology, 21(2), 95-103. https://doi.org/10.1037/h0045357
  9. 9. Shapiro, F. (2018). Eye Movement Desensitization and Reprocessing (EMDR) Therapy: Basic Principles, Protocols, and Procedures. Guilford Press.
  10. 10. Relevance, M. et al. (2025). Exploring the evidence for Internal Family Systems therapy: A scoping review of current research, gaps, and future directions. Australian Psychologist. https://doi.org/10.1080/13284207.2025.2533127